3 Diljevke su hodale od Antene do Pljuskare i nazad.I njima je vrijeme bilo baš, baš ugodno. Hodale su još 2 Diljeke ali prema Šumi Striborovoj, prema svojim mogućnostima.

Pohod slavonskim planinama je osmišljen i promoviran s dnevnikom SPP-a iz 2011. godine, kada Slavonski planinarski put postaje neprekinuta obilaznica slavonskim gorskim prstenom, duga oko 290 km. Obilaznicom upravlja PU Slavonski planinari (ranije Slavonski planinarski savez), koja je i organizator Pohoda u suradnji s lokalnim Društvima, održavateljima uključenih planinarskih putova.
Zbog dužine i linijskog karaktera, prosječni planinari su se rijetko odlučivali za obilazak SPP-a. Ideja Pohoda je da se u pet dvodnevnih dionica obiđe cijela trasa Slavonskog planinarskog puta uz logističku potporu organizatora i tako potakne “živost” obilaznice. Logistika podrazumijeva prijevoz rezervne prtljage (presvlaka, voda, hrana i sl) između odmorišta i mjesta za noćenje pa se na hodanje nosi samo ruksak s dnevnim potrebama. U to je svakako uključeno i prebacivanje vozača (vozila) s polazne na završnu točku. Pohodi su održavani jednom godišnje, u svibnju, pa je ciklus trajao 5 godina. Tako su realizirana 2 ciklusa pa je nastupilo vrijeme pandemije pa još malo unutarnjih problema organizatora.
Nakon duže pauze, ove godine je započeo 3. ciklus “Pohoda slavonskim planinama” prema izmijenjenim pravilima ali uglavnom prema već tradicionalnom programu. Glavna novost je u tome što se dionice Pohoda hodaju dva puta godišnje: u svibnju (3. vikend) i u listopadu (2. vikend) uz moguće korekcije. Svih pet dionica se tako prođe u dvije i pol godine. Novi ciklus kreće u prvom sljedećem terminu istom dinamikom, odnosno 3. ciklus završava u svibnju 2026. a 4. ciklus počinje u listopadu iste godine. Tako ciklusi kreću u svibnju i listopadu naizmjenično. Polasci ciklusa su do sada bili uvijek na KT-1 i dalje redom no razmišlja se i o drugačijim rješenjima, kako bi se dionice mogle doživjeti u različito godišnje doba.
Poslije šireg, informativnog uvoda, osvrnimo se na realiziranu drugu dionicu trećeg ciklusa: Babjom i Požeškom gorom od pl. kuće Strmac do Orljave, 12. i 13. listopada 2024.
Dok su još tekle prijave i pripreme, prognoza nije baš bila najbolja. Kuglica vremenskog ruleta se ipak zaustavila na “idealno jesensko”. Grupa nije velika ali ujednačena kondicijski i dobro raspoložena. Ukupno 15 hodača i jedan pas. Neki nisu bili oba dana.
Okupljanje kod pl. doma Strmac, (KT-7 SPP) doručak na stolu, čaj ili kava – po izboru ili oboje. Hvala Branki i HPD Strmac. Oko kuće je užurbano, domaća ekipa se okuplja za prikupljanje drva za ogrjev. Hodnja kreće s malim kašnjenjem ali prvog dana nema tako puno hodnje pa nije problem za dana stići do pl. kuće Bajin kijer u Zakorenju. Prvi odmor na posebnom mjestu, kod kule Gračanica (KT-8 SPP). Prošlogodišnja oluja je poharala dobar dio okolne šume a posljedice dominiraju na sve strane, naročito prema zapadu. Ipak, u svakom zlu je bar nešto dobroga: otvoreni su prekrasni vidici već od bosanskih planina preko Save, cijelog Psunja, zapadnog Papuka i dalje prema središnjem Papuku. Preporuka svima da posjete ovo divno mjesto prije nego se podigne vegetacija i zakloni obzor. Kula Gračanica i priča o ulozi HPD Strmac u njenoj obnovi je također nešto posebno.
Slijedio je nastavak prema vrhu Babje gore – Kapavcu na 618 m, (KT-9 SPP). Na tom dijelu je šuma bila baš jako, strašno, uništena. Do nedavno se po trasi SPP-a nikako nije moglo proći. Velike bukve i hrastovi, slomljeni ili izvaljeni iz korijena prekrivali su cijelo područje. Od ljeta su šumari napravili puno posla i sad se do Kapavca dolazi bez problema. Problem je samo poslije kiše jer je na svim putevima dosta zemlje i blata s kotača mehanizacije. Pogled u daljinu je nikad bolji, neviđen, ali čim se spusti niže jako tužno… velike praznine, izvaljeni panjevi i trupci pripremljeni za otpremu na sve strane. Na samom vrhu je dominirao veliki hrast, kojeg više nema. Na njemu je bila kutija s pečatom no pao je baš na tu stranu i doslovno zdrobio kutiju. Ona još uvijek tamo stoji, kraj starog stola koji je ostao čitav. S Kapavca još malo grebenom prema istoku pa spust prema Zakorenju.
Prvi dan je radno završio kod pl. kuće Bajin kijer, HPD Sokolovac, Požega, sekcija Zakorenje. Domaćin Slavko je pripremio sve što trebamo no nije nas mogao dočekati zbog drugih obaveza. Pojeli smo odličan čobanac i malo se podružili a u međuvremenu su vozači prebačeni po aute na Strmac. Veći dio grupe činili su Diljevci pa su odlučili otići kući, u Sl. Brod na noćenje i doći ujutro. Ostali su noć proveli po želji: u pl. kući, šatoru na livadi pored ili u Požegi. Podatak s aplikacije Strava za prvi dan: 9h, 25,5 km, visinska razlika 1442 m.
Ujutro nas dolazi pozdraviti Slavko, vlasnik i domaćin kuće. Zapričali se, neke od nas nije dugo vidio a neke tek upoznao… vrijeme leti i malo smo kasnili na susret s Diljevcima, dogovoren na okretištu Piljana. Odatle kreće uspon na Maksimov hrast, baš strm i vjerojatno najnaporniji na cijelom SPP-u. Gore, na vrhu Maksimov hrast (KT-10 SPP) je smješten visok rešetkasti stup s telekomunikacijskim antenama a pored njega stara zidana geodetska piramida. Baš kao i na Brezovom polju, i ova je bila oštećene zubom vremena pa je dio vrha skinut a ostatak ožbukan.
Ovdje šume još nešto ima ali je znatno prorijeđena prema sjeverozapadu pa se može vidjeti dobar dio središnjeg i zapadnog Papuka, Babja gora i Psunj iza nje. U nastavku hodnje nije bilo problema, devastacija nema tako puno i mogu se obići a teren se smiruje pa nije problem pružiti korak.
Susret s logistikom kod Crkvenih Vrhovaca i odmor pa dalje prema Klikunu. Putem srećemo brojne tragače za gljivama. Različite su sreće ali rijetko da su im košare bile sasvim prazne. Klikun (KT-11 SPP) je izletište na brdu iznad velikog kompleksa vinograda. Ovdje završava križni put, s početkom u Požeškoj Koprivnici, pa je postavljeno veliko drveno raspelo a za dva masivna stola s klupama ima dosta mjesta za odmor. Pogled puca preko vinograda prema Dilj gori. Ranije je ovdje bila info ploča o izvjesnoj madame Clicquot i njenim zaslugama. Bila je vlasnica velikih vinograda u Francuskoj a u Pleternicu je dolazila radi nabavke bačava za barrique od cijenjenog hrasta lužnjaka. Dolazeći po te bačve, poklonila ovom kraju sadnice vinskih sorti iz kojih je kasnije nastala poznata sorta „Klikun“ (vino zelenkaste boje).
Marijan, koji je turno prehodao cijeli SPP ovog ljeta, na Klikunu nam je priredio iznenađenje – dogovorio je da nam se pridruži Slaven Firinger, unuk znamenitog Kamila Firingera. Bilo je to pravo iznenađenje i lijep dodatak pri kraju druge dionice trećeg ciklusa Pohoda slavonskim planinama. Kamilo je bio pokretač planinarstva u Osijeku (HPD Jankovac) i Slavoniji, inicijator osnivanja prve planinarske obilaznice u Hrvatskoj – Slavonskog planinarskog puta davne 1957. godine (tada pod nazivom Slavonska planinarska i skijaška transverzala). Bilo je zanimljivo od Slavena čuti nešto o njegovom neobičnom životnom putu, iz perspektive obiteljske predaje.
Silaskom u Požešku Koprivnicu smo završili drugu dionicu. Zaključili smo da nema smisla “tabanati” još par kilometara asfaltom baš do mosta na Orljavi, formalnom kraju ove dionice. Preostalo je još samo odraditi prebacivanje vozila i pozdraviti se. Podatak s aplikacije Strava za drugi dan: 8h40 min, 23,6 km, visinska razlika 1101 m.
Hodali: Siniša, Dušan, Dobrila, Dubravka, Josip, Martina, Željko, Danijela, Maja i Vanja – svi iz PD Dilj gora, Marijan iz PDS Velebit, Nenad iz POSK “PTT” Beograd, Danijela iz HPD Bilo, Stevo i Vesna iz HPD Bršljan-Jankovac. Organizacija i logistika: Daniel, Zvjezdana i Oto iz PU Slavonski planinari, veliko hvala Branki iz HPD Strmac i Slavku iz HPD Sokolovac- sekcija Zakorenje. Hvala i Slavenu na iznenađenju.
Pohod nastavljamo 3. dionicom – Dilj gora, od Orljave (Bučja) do Borovika – 17. i 18. svibnja 2025.