Planinarsko društvo Dilj gora i ove je godine svoju obavezu markacije Premužićeve staze od Alana do Ograđenice odradilo u potpunosti i sa zadovoljstvom.
Krenuli smo u četvrtak ujutro i kako mi uvijek radimo lagano putovali Banijom , Gorskim kotarom , Likom .
Pazariše, zadnja civilizacija i
dvadeset devet diljevaca veterana i nekoliko novih koji su prvi puta imali prilike sudjelovati u markaciji , uz obavezno snabdijevanje vodom na izvoru Štirovača stiglo je na Mrkvište.
Smještaj, roštilj , dogovori , pjesma uz vatru, noći su na Velebitu hladne.
Petak je dan za markaciju Premužićeve staze.
Podijeljeni u tri skupine krenuli smo na svoje dionice .
Od Ograđenice šumovit je dio pa je ekipa sa motornom pilom i jačim rukama naravno .
Ostali od Alana oboružani škarama za živicu , većim manjim , mačetama. Raslinje koje je izraslo u protekloj godini uklanja se samo onoliko koliko smeta prohodnosti staze. Nema previše posla pa u šetnji i uživanju u velebilju i u pogledima prema otocima stižemo do mjesta koje zovemo “kafić”. Zgodni dio staze s hladovinom mjesto je gdje se svi susrećemo, odmaramo i naravno pijemo kavu ,a u povratku prema Alanu dečki rješavaju preostala stabla sa staze.
Vrijeme naklonjeno i svi raspoloženi i zadovoljni obavljenim poslom stigli smo do planinarskog doma Alan naravno na jedno Velebitsko .
Subota u jutro po planu uspon na Veliki Kozjak i Obli kuk .
Poslije doručka kratka vožnja do polazišta i pred nama je uspon do kojeg vodi staza kroz šumu ,neprestani ali ne preteški do pred sam vrh.
Kameni dio treba savladati rukama i nogama pa se štapovi ostavljaju i nastavlja se uspon svim udovima.
Na vrhu zadovoljstvo , pogledi na bezbroj Velebitskih vrhova , prekrasnih vidika.
Bilo je i onih koji su prvi puta ispenjali planinu na Velebitu pa se sigurno taj doživljaj pamti do kraja života.
Obli kuk je bio u blizini pa iako prilično zahtjevan većina nas se odlučila na uspon. Opet ruke i noge , uz oprezne poglede , što zbog zahtjevne planine što zbog poskoka po kojima je ovaj vrh poznat , uspješno smo svi stigli na vrh , odmorili i otkrili stazu koja vodi dole na drugoj strani vrha tako da nismo morali natrag istim putem.
Spustili smo se do ceste i uputili se na Lubenovac , prekrasnu zaravan na kojoj smo zatekli mnoštvo krava i teladi. Psi čuvari i pastir uvjerivši se da nismo opasni družili su se s nama do dolaska naših vozača i u rano poslijepodne ponovno smo kod doma na Mrkvištu.
Navečer druženje , pjesma , ples . Područje bez signala i mobitela , opuštanje pod zvjezdanim nebom uz logorsku vatru , mjesto daleko od civilizacije svima nama je zajednička potreba.
Tamo smo bez briga , problema i stresa. Tamo smo ekipa, planinarska obitelj.
Nedjelja je dan za povratak doma po izboru . Neki prema moru na kupanje neki na usputne destinacije , Kupu , Koranu , svatko je imao svoj plan.
Zajednička fotografija i razlaz uz zadovoljstvo i ispunjenost duha i tijela. Prebrzo prođoše tri dana na prelijepom Velebitu.
Jasminka Janković
