Naša deveteročlana ekipa ovog je lipnja uspješno organizirala i ostvarila uspon na Kilimanjaro, najviši vrh Afrike. Za uspon smo odabrali Machame rutu, jednu od najljepših, ali i zahtjevnijih ruta na planini, uz vodstvo lokalnih tanzanijskih vodiča.
Boravak na planini trajao je sedam dana. Svakoga dana prelazili smo u novi kamp na sve većoj nadmorskoj visini, postupno se aklimatizirajući na uvjete koje visina donosi. Put nas je vodio kroz nekoliko potpuno različitih klimatskih i vegetacijskih zona – od sparne i kišne prašume, preko kamenitih visoravni i vulkanskog terena, pa sve do hladnog, surovog krajolika na vrhu kratera. Činilo se kao da svaki dan planinarimo na nekoj drugoj planini.
Prva četiri dana prolaze u postupnom usponu i aklimatizaciji. Petog dana započinje ono zbog čega smo došli – završni uspon prema vrhu. Nakon jutarnjeg uspona do 4700 m, slijedi popodnevni odmor i priprema kako bi u ponoć krenuli na „summit night“. Sljedećih osam do devet sati hoda odvija se pod svjetlom naglavnih lampi.
Bila je vedra noć… Mjesec, zvijezde… duga kolona planinara, jedan iza drugoga polako napredujemo u ritmu kojeg vodiči diktiraju: pole, pole – polako, polako. Na toj visini svaki korak traži dodatni napor. Nedostatak kisika osjeti se pri svakom udahu, a glavobolja, vrtoglavica, mučnina ili iscrpljenost postaju dio uspona. Svatko vodi svoju osobnu borbu, uglavnom u tišini i vlastitim mislima.
Dolazak na Stella Point, rub kratera, donosi osjećaj da je cilj nadohvat ruke, iako posljednji dio puta često djeluje najteže. A onda se, nakon nepunog sata hoda, pojavljuju dobro poznate drvene oznake – “tarabe”, kako bi rekao naš Ante – Uhuru Peak (5895 m). Pogledali smo jedni druge, prebrojali se… svi smo uspjeli.
Nakon fotografiranja i kratkog zadržavanja na vrhu uslijedio je dug spust – istoga dana s 5895 na oko 3100 mnv. Sljedećeg dana nastavili smo do izlaznih vrata nacionalnog parka, gdje smo službeno završili uspon i navečer primili certifikate o uspješno ispenjanom Kilimanjaru, što smo proslavili zajedničkom večerom s našim vodičima.
O našoj grupi brinula su čak 34 člana lokalnog tima – vodiči, kuhari i porteri. Oni su svakodnevno prenosili šatore, hranu, vodu i svu potrebnu opremu u naredni kamp. Takav način organizacije uobičajen je na Kilimanjaru i lokalnom stanovništvu predstavlja jedini izvor prihoda. Ipak, promatrajući koliko tereta svakodnevno nose na velikim visinama, teško je ostati ravnodušan. Njihov trud i izdržljivost zaslužuju veliko poštovanje.
Boravak na planini bio je organiziran najbolje moguće u takvim uvjetima. Spavanje u šatorima, hladnoća, vlaga, snažan vjetar koji je znao ozbiljno protresti kamp te prašina koja se uvlači posvuda, dio su svakodnevice na Kilimanjaru. Nema tu toplog tuša, udobnog kreveta ni drugih pogodnosti na koje smo navikli. No upravo smo zbog toga i došli. Ponekad je potrebno odreći se komfora kako bi čovjek doživio prirodu u njezinu najizvornijem obliku. Planina vrlo brzo pokaže koliko smo mali naspram nje i koliko su mnoge stvari koje nas opterećuju u svakodnevnom životu zapravo nevažne. Planina ne rješava probleme, ali ih često stavi u pravu perspektivu.
Kilimanjaro nije rezerviran samo za vrhunske sportaše. Naš tim je bio sastavljen od običnih ljudi, različitih dobi, različitih mogućnosti, al uz dobru pripremu, disciplinu i dovoljno volje, ostvariv je cilj za mnoge planinare.
Za nas je Kilimanjaro bio mnogo više od osvajanja jednog vrha. Bio je iskustvo koje će ostati trajna uspomena i još jedna potvrda da se najveći ciljevi ostvaruju – korak po korak.
Kilimanjaro nije bio samo uspon na planinu. Bio je uspon prema samome sebi.
Posebno hvala našem Planinarskom društvu Dilj gora koje nam je priredilo prekrasnu dobrodošlicu uz ukusnu hranu, piće i ugodno druženje. Hvala i svima koji su nas pratili, navijali za nas i bili nam podrška tijekom cijelog puta.
Jasmina Bašić
Više dojmova o ekspediciji pročitajte i pogledajte u tekstu.
