Mjesec: lipanj 2024.

Velebit, markacija Premužićeva staza , Alan-Ograđenica 21.-23. lipnja 2024.

Svake godine u drugoj polovini 6 mjeseca organiziramo i realiziramo markaciju dijela Premužićeve staze . Dionica duga oko petnaestak km zadatak je koji nam je dodijelio HPS i koji rado i odgovorno redovito odrađujemo.
Petak u jutro dio ekipe krenuo je autima , a ostali su se pridružili navečer.
Mrkvište, planinarski dom u blizini izvora Štirovača već je tradicionalno naša baza iz koje krećemo na markaciju , a poslije odrađenog posla naravno i ispenjemo i pokoji vrh.
Težak i sparan petak završio je promjenom vremena i kišom, no mi smo uspjeli ispeći tradicionalni roštilj , večerati, a onda smo u domu dočekali ostatak ekipe.
Subota je osvanula sunčana i bez sparine, podjelili smo se u dvije skupine pa krenuli na posao.
Prije smo doznali da na našem dijelu ima dosta porušenih stabala i dogovor je bio da
mlađa i jača ekipa sa motornim pilama , škarama i mačetama, krene od Ograđenice jer je to šumovitiji dio staze .
Ostatak ekipe opremljen istim alatkama , osim pilama , krenuo je od spomenika u blizini planinarskog doma Alan.
Dan prekrasan, pogledi još ljepši. More , otoci , velebilje , šumarci, bijeli oblaci ispod nas, nestvarne slike.
No došli smo raditi pa smo se posla i prihvatili.
Bilo je podosta srušenih stabala na stazi .
Kiše , vjetrovi , starost , na žalost i požari uzimaju danak , ali i zaokružen tijek ciklusa u prirodi.
Raslinje kraj staze treba podrezati, mladice skratiti samo onoliko koliko je potrebno da se stazom neometano prođe.
U rano poslijepodne sastale su se obe ekipe na mjestu koje smo nazvali kafić” Dilj ” . Tu se tradicionalno jede, naša Marica kuha kavu , razmjenjuju se informacije i dojmovi obe ekipe.
Ekipa od spomenika sredila je manje raslinje ali trebalo je još prepiliti i maknuti dvanaestak stabala te smo nakon okrijepe krenuli svi zajedno natrag prema Alanu.
Uspješno su sve prepreke uklonjene, a mi umorni ali zadovoljni stigli do planinarskog doma Alan na okrijepu.
Staza prohodna, čista. Posao odrađen, vrijeme poslužilo. Nije moglo bolje.
Navečer , zadovoljni odrađenim, večera i uz muziku i vatru, druženje do dugo u noć.
Čast je i zadovoljstvo članovima PD Dilj gora markirati najljepši dio Premužićeve staze.
Do godine….
Jasminka Janković

Izlet: Velebit, 23. lipnja 2024.

Nedjeljno jutro nakon markacije dio ekipe odlazi prema Ravnom Dabru na još dva dana uživanja u Velebitu , a ekipa iz kombija kreće prema podnožju Šatorine. Cilj je ispenjati vrh a onda put Broda.
Šatorina je pod suncem i vedrim nebom osvojena , medo je viđen, Jasmina sretna , u dvije godine dva puta medo 😄.
Na ravnom Dabru hodali su se dijelovi Premužičke, prema Skorpovcu, Baškim Oštarijama, penjalo na Čeline, kuhao grah, družilo…
Velebit je uvijek i ponovo doživljaj. Kud god krenete ne možete pogriješiti.
Premužićeva staza , Visibaba , Budakovo brdo , Kiza ….sve blizu i sve mami ..Ravni Dabar , ostao je ,a mi dolazimo ponovo , to je sigurno.

Riječka planinarska obilaznica (RPO), 15.-21. lipnja 2024.

Prošlog tjedna dvojica naših članova Brane i Ivica odhodali su još jednu planinarsku obilaznicu – Riječku planinarsku obilaznicu(RPO). Krenuli su iz Lovrana a iako ih je većinu vremena pratila kiša i jako loše vrijeme unatoč svemu nisu odustajali. Nakon šest dana uspješno su odradili oko 160 kilometara obilaznice sa završnom kontrolnom točkom u Crikvenici. Čestitamo!

Izložba i predavanje u Hrvatskom državnom arhivu, 11. lipnja 2024.

Državni arhiv u Slavonskom Brodu-DASB domaćin je izložbe Hrvatskog planinarskog društva pod nazivom “150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj“. Ovom izložbom u Velikoj dvorani Državnog arhiva svim posjetiteljima približena je povijest hrvatskog planinarstva kroz mnogobrojnu dokumentaciju i fotografiju. U tijeku je predavanje “Sto godina planinarstva u Slavonskom Brodu” Siniše Damjančića, predsjednika Planinarsko društvo Dilj gora Slavonski Brod. U uvodnom dijelu Damjančić je obuhvatio bitne osobe i događaje koji su doprinjeli razvoju planinarstava u Slavonskom Brodu i okolici.

 

Izlet: Cvrcka, 8. i 9. lipnja 2024.

Sad već tradicionalno jednom u godini članovi Dilj gore pohode prelijepi kanjon rijeke Cvrcke na padinama Vlašić planine.
Šesnest diljevaca na čelu s našim expertom za Bosnu Željom Markovićem stiglo je nadomak cilja .
Domaćini već spremni i nakon pozdrava krećemo na stazu.
Vrijeme prekrasno , malo sparno ali sretni jer po kiši stazu je nemoguće prehodati.
Ulazimo u šumu i ubrzo se vrlo strmo spuštamo do prvog slapa i početka avanture kanjon rječice Cvrcke.
Prizori prekrasni i nestvarni . Mi koji smo prvi puta , a i ponavljači oduševljeni viđenim. Mir , spoj boja , plavo zelene čiste rijeke , okolnog zelenila, kamena , istovremeno surovo i pitomo. Onako kako to samo priroda sama može stvoriti.
Moramo dalje jer puno je takvih mjesta koja nas na 13 km dugoj stazi čekaju.
Strm spust zahtjeva i strm uspon i povratak na stazu.
Sretno smo se uspeli i krenuli dalje . Uskom stazom čas gore šumom, čas dole do samog korita rijeke.
Izmjenjuju se prozori , onakvi kakve brze planinske rijeke tražeći i utirući svoj put u kamenu , zemlji , šumi, planini , ostavljaju.
Slapovi, brzaci, sudaranje s kamenim gromadama , a onda odjednom miran tok , prirodni mali bazeni koji mame svojom čistoćom.
Cijelim putem mnogobrojni izvori , čiste hladne planinske vode koju smo obilno punili u boce i ispijali.
Stižemo do mjesta gdje je priroda sama napravila kameni plato kao da je imala na umu plažu za nas smrtnike . Plato i uzak tok Cvrcke koja se malim ali jakim slapom naglo spušta u široku vodenu oazu. Imenom Opaki vir. Ali čini se kao da je tu rijeka odlučila dati nama dio sebe , pokloniti nam svoju moć da poštujući njenu snagu i divljinu osjetimo i njenu naklonost.
Rijetki su se kupali , većina ohladila noge i valja krenuti dalje.
Svakog metra pređene staze pogledi su čarobni. Ipak, na mjestima mora se dobro paziti jer staza je uska , kosa s strminom prema rijeci.
Stižemo do mjesta gdje je nekada bio viseći most ,a sada privremeni nisko pri samom koritu ,a koji vodi na drugu obalu i oštri i strmi uspon prema izvoru zvanom Vilinska vrela i spilji koja se visoko u stijeni skrila.
Dio ekipe ostaje dole i na još jednom izvoru obnavlja zalihe vode , a ostali se uspinju do vrela i spilje.
Polako krećemo dalje , ostavljamo Cvrcku i njeno okruženje i čeka nas stalni uspon. Od korita rijeke valjalo se popeti na vrh brda , a cilj je bio selo koje nam se činilo nedostižno.
Udaljavamo se od kanjona i krećemo prema selu .
Uspon i uspon , sparina, pa kao da nas je i nebo odlučilo podariti osvježenjem , kratkim pljuskom oko kojeg se nismo puno brinuli jer smo ionako bili prilično mokri od uspona.
Kasni popodnevni sati i selo na vidiku. I sunce opet izašlo, mi na asfaltu mokri , žedni, zadovoljni , ispunjeni.
Dvadeset minuta asvalta duže je nego dva sata šume, ali eto nas napokon kod mjesnog kafića, osvježenja iz hladnjaka i mjesta gdje će nas pokupiti naši vozači.
Zadovoljni svi , znojni , pomalo umorni ali sretni i ispunjeni.
Cvrcku smo posjetili i ispratila nas je nastavljajući svoj put, a nama ostavila osjećaj ugode i zadovoljstva viđenim i prijeđenim .
Stigavši u smještaj gdje ćemo prenoćiti jer sutra dan nas je čekao obilazak Banja Luke, družili smo se sa našim super domaćinima iz PD Vilinska vrela , Kneževo.
Dočekalo nas je hladno osvježenje svih vrsta ,izvrstan roštilj , a druženje uz pjesmu, gitaru i dobro raspoloženje trajalo je dugo u noć.
Hvala našim domaćinima, Daliboru, Nedimu, Vesni, Draganu , Dijani , Dajani, na svemu od ❤️.
Čekamo vas kod nas.
Jasminka Janković

Divlji Dilj: Ratkov Dol, 2. lipnja 2024.

Jučer nešto drugačiji Dilj. Ideja da se poznate staze zamjene lutanjima po našoj gori, a dijelovima koji nisu ucrtani svidjela se povećoj ekipi.
Dvadeset šest spremnih hodača skupilo se kod lovačkog doma u selu Vrhovine. Krenuli smo od Prezdanka, markom do izvora Picina vodica. Izvor presušio, kao i mnogi na Dilju, ali uredno označen i pristupačan iako se vode nismo napili.
Ulazimo u šumu i krećemo prema selu Ratkov dol. Bez markirane staze, kako mi kažemo upoznajemo divlji Dilj. Šuma je prohodna, nisko raslinje, lišće, ništa što se ne može lako proći. Gljiva na žalost nikakvih. Malo uspona, malo silaska i eto pred nama selo Ratkov dol. Kako reče jedan planinar – “ne sjećam se kad sam vidio selo bez asfalta”. Upravo nestvarno, selo sa tek pokojim stanovnikom, više ovaca nego ljudi, ali lijep krajolik, još se otima zaboravu u srcu Dilja.
Iz sela se uspinjemo ponovo u šumu gdje kreće drugi dio kružne staze. Kroz šumu oštri silazak i malo ispitivanja terena pa pokraj polja zobi i kukuruza dolazimo do mjesta zvanog Bazovac. Malo umjetno jezerce sa simpatičnim mostom, izvor koji je u punoj snazi, uređeno izletište. Mjesto gdje se putem može doći samo od Levanjske Varoši.
Smjestili smo se ispod nadstrešnice, u hladovini i prionuli hrani iz ruksaka, napojili vodom s izvora i krenuli dalje.
Malo šumska cesta pa opet šuma. Ekipa vesela, dosta novih planinara s tek stečenom diplomom, pa prigodno i šale na tu temo, tek nešto vrludanja i ispitivanja terena jer ipak nismo na marki.
Nakon malo više koraka nego smo planirali, kružnom stazom uglavnom bez markacije eto nas kod Prezdanka s druge strane. Zadovoljni rutom, viđenim, a nadasve svojom aktivnošću i društvom proveli smo lijep dan tamo gdje tko zna kad ćemo opet.