Zadnji vikend listopada Diljski Žirevi posjetili su Plitvička jezera, Speleon i Baraćeve špilje. Naš vodič bio je Siniša, uz pomoćnog vodiča Josipa.
Iako smo cijeli prethodni tjedan pomno pratili vremenske prognoze i brinuli se zbog ne baš sjajnih predviđanja, odlučili smo – idemo! Na izlet se ukupno uputilo 31 član u 10 automobila, stvarajući pravi mali auto-vlakić na putu prema Plitvicama.
Unatoč prognozama, subotnje jutro osvanulo je vedro i sunčano – pravi jesenski dan. A Plitvice u jesen prava su čarolija: žuta, narančasta, crvena i zelena prelijevale su se na sve strane, dodatno naglašavajući tirkizne i tamnoplave tonove jezera.
Žirevi su veselo skakutali po stazama, čas preuzimajući vodstvo od Sinkija, čas lupkajući štapovima po drvenim mostićima. Dan je proletio brže nego što smo očekivali, a večer nas je dočekala u mirnom jesenskom tonu.
Nedjeljno jutro dočekalo nas je s kišom – baš onako kako smo i predviđali. Dogovor je bio da obiđemo interpretacijski centar Speleon, a ako vrijeme dopusti, i Baraćevu špilju, bez dužih šetnji po okolnim brežuljcima.
Speleon nas je oduševio! Najviše pažnje privukla je replika sabljozubog tigra (a ne vjeverice!), koja je bila idealna kulisa za brojne zajedničke selfie fotografije.
Naučili smo mnogo o nastanku špilja, sastavu tla, podzemnim životinjicama i njihovim prilagodbama životu u mraku, kao i o nalascima kostiju životinja koje su ovdje živjele prije 35 000 – 70 000 godina. Posebno nas je dojmio mali kameni nožić – alat koji su izrađivali i koristili naši preci, neandertalci.
Unatoč kiši, nakon Speleona smo ipak odlučili obići i Baraćevu špilju uz pratnju vodiča. Na ulazu smo svi, naravno, stavili zaštitne kacige, a zatim zakoračili u svijet podzemnih čuda.
Za razliku od mnogih drugih špilja, ovdje se doslovno hoda između stalaktita, što iskustvo čini posebno uzbudljivim.
Najviše nas je oduševilo što smo naišli na nekoliko šišmiša – toliko blizu da smo ih gotovo mogli dotaknuti. Vodič nas je upozorio da ih ne diramo, jer mogu prenositi razne viruse, pa smo ih pustili da mirno vise naglavačke sa stijena.
Na kraju obilaska vodič je ugasio svjetla, ostavljajući nas u potpunom mraku. Kratkih pola minute u apsolutnoj tišini bilo je dovoljno da shvatimo koliko nam je vid dragocjen.
Na izlasku, prije povratka kući, pozdravili smo se, razmijenili dojmove i obećali da se vidimo na slijedećem izletu Diljskih Žireva.
Ivana Kulaš – Krešić
