Kategorija: Nekategorizirano

Diljski žirevi – Vježba planinarskih čvorova, 4.12.2021.

Danas su naši Diljski žirevi zajedno s prijateljima izviđačima iz Sibinja učili kako vezati planinarske čvorove. Kao i sve do sada, i tu vještinu su dobro savladali i za to ih je sveti Nikola koji je ove godine malo uranio nagradio malim paketima. Šiba nije bilo 😊
Poslije vježbe čvorova zajedno s voditeljima otišli su prošetati do Šume Striborove. Iako je bilo prilično hladno, u šetnji su uživali i tako zaključili još jednu aktivnost naših najmlađih planinara.

Tri jezera – dnevnik diljske planinarske obilaznice – predstavljanje

Na redovnom sastanku Planinarskog društva Dilj gora 7.10.2021., održana je prezentacija dnevnika Diljske planinarske obilaznice “Tri jezera”.

Ovaj dnevnik je drugo izdanje, odnosno nadopuna i prošireno izdanje prvog dnevnika koji se zvao ,,Kružni put po Dilju”, a  koji je izdan 1999. godine.

,,Kružni put po Dilju,, koji je osnovan 1984. godine za 60-tu obljetnicu PD ,,Dilj gora,” prethodnica je današnjoj obilaznici koja ove godine  mijenja naziv u Diljska planinarska obilaznica ,,Tri jezera” .Trasa ostaje ista, ali se dodaju dvije kontrolne točke. Ukupna dužina obilaznice izmjerena 2021. godine je 46,8 km. Obilaznica počinje od planinarskog doma ,,Đuro Pilar” i prati sljedeće kontrolne točke- jezero Petnja, kanjon Pljuskara, vrh Degman, Sovsko jezero, vrh Čardak, jezero Ljeskove vode i završava na planinarskom domu.

Dnevnik je obogaćen fotografijama u boji i opisima svake kontrolne točke te opisom svake dionice koja se pohodi kao i kartom sa GPS tragom i kontrolnim točkama. Svaka kontrolna točka ima i svoj pečat te mjesto za pečat u dnevniku kako bi hodač-planinar potvrdio svoj posjet obilaznici.

-Zahvaljujemo vrijednim prijateljima planinarima koji su uložili svoj trud, vrijeme i ,,kilometre u nogama,, kako bi društvo imalo prvi dnevnik – davno su napisali autori prvog izdanja-  Zlatko Gorec, Mijo Šoš, Josip Činkl, Ružica Ivanković i Stjepan Krajnović.

Autori i suradnici drugog izdanja su Vlasta Novosel, Zlatko Gorec, Vlado Lađarević, Zlatko Becić i Danijel Becić, a obzirom kako Planinarsko društvo za dvije godine obilježava okrugli 100. rođendan, u pripremi je već i dnevnik “Planinarski pohod od Ivane do Tadije”, koji će spojiti put od Brlićevca do Rastušja.

Službeno otvorenje obilaznice “Tri jezera” na rasporedu je u rujnu sljedeće godine, tako da će društvo imati proljetni i jesenski pohod po Dilju.

Diljevci na Triglavu (14.i 15.08.2021.)

 

 

 

 

 

 

 

Diljevci Ivica Stanić i Nikola Krešić ovaj su vikend pohodili Triglav.

Ivica Stanić priključio se PD Sokol Zagreb te je u tri dana savladao preko 2200m visinske razlike i preko 60 km zahtjevnih staza .
Start je bio na 653m od Koče pri Savici , i u prvom danu je stigao do Male Tičarice 2071m. Drugi dan obišao svih sedam Triglavskih jezera, a noć ga je zatekla na Kredarici 2515m. Treći dan krenuo je od Kredarice preko malog Triglava 2720m pa do konačnog cilja Triglava 2864m. Povratak je bio ubrzan i naporan , pa je silazak odradio u jednom danu uz naravno neminovni noćni dio što je naravno prilično zahtjevno.
Nikola Krešić je treći put na Triglavu i svaki put je penjao s druge strane tj. ovaj put s treće – kroz prag na Kredaricu pa natrag veliki krug s Kredarice do Zasavske koče na Prehodavci pa kroz dolinu do Aljaževog. 35km 3200m gore dolje kroz najljepše dijelove SLO Alpi.

Izlet: Moslavačka gora i Kalnik (subota i nedjelja, 15. i 16.5.2021.)

U sklopu planiranih aktivnosti PD “Dilj gora”, za vikend 15.-16.05.2021. godine, realiziran je izlet na Moslavačku goru i Kalnik.

Na izletu na Moslavačku goru u subotu sudjelovalo je 24 planinara, a na Kalniku u nedjelju 18. Prijevoz je organiziran osobnim automobilima, a noćenje u Planinarskom domu Kalnik.

U subotu, po dolasku u mjesto Podgarić, po oblačnom vremenu krećemo na kružnu stazu po Moslavačkoj gori. Staza je ugodna, ne previše zahtjevna, jedino manje probleme na strmijem početku pravi blato uzrokovano radom teške mehanizacije u šumi. Nakon nešto više od sata stižemo na najvišu točku Moslavačke gore Humku (488m). Na vrhu je odašiljač, te kako je u šumi i nema posebnog vidika nastavljamo do obližnje šumarske kuće gdje radimo pauzu za užinu.  Nastavljamo prema Visu (437, KT HPO) gdje je vidikovac prema južnom dijelu Moslavine i Kutini, te arheološkom lokalitetu Bela crkva.

Slijedi najljepši i novouređeni (markirani, PD Yeti, Kutina) dio staze uz potok Crkveni jarak, sa nekoliko slapova, mostova i postavljenim klupama za odmor. Staza nas vodi iz jarka strmo uzbrdo prema šumarskoj kući i Humki. Iza Humke se odvajamo lijevo prema Garić gradu i nakon još sat vremena dolazimo do Garića te radimo pauzu i uživamo na suncu unutar starih zidina grada. Pola sata poslije dolazimo do početne točke izleta, sjedamo u aute te odlazimo do obližnjeg izletišta Podgarić na piće u Vili Garić uz jezero s pogledom na spomenik NOB. 18 planinara kreće prema PD Kalnik na noćenje, dok nas 6 planinara napušta i odlazi doma. Večera u PD Kalnik je izvrsna, a dočekuju nas i stari poznanici planinari iz Varaždina.

U nedjelju nakon doručka upućujemo se prema vrhu Vranilac. Kiša je nažalost padala cijelu noć, te odustajemo zbog klizanja od kružne staze, a oni koji su planirali priječi preko tzv. Zubi također odustaju zbog vlažnih i kliskih stijena. Na vrhu smo za pola sata, uz kraću pauzu za promatranje penjača, te guštamo u pogledu na Prigorje, Zagorje, Medvednicu, Ivanščicu, Papuk…. Prije povratka kući obilazimo i dom prigorskih Plemića Šljivara gradinu Veliki Kalnik. Dio planinara je odlučio na povratku otići i na Stankov vrh.

Iako nije u potpunosti izveden zbog nepovoljnog terena, mislim da su svi planinari mogli biti zadovoljni ovim dvodnevnim izletom.

VODIČ IZLETA: Siniša Damjančić

Planinarska oprema – drugi dio – sve ostalo

Kako je u prvom dijelu teksta bila obrađena tema odjeće i obuće, u drugom dijelu bit će govora o svemu ostalome što je potrebno za planinarske avanture s naglaskom na potrebe planinara-početnika pa stoga krenimo redom.

Ruksaci

Još se sjećam razgovora sa svojim planinarskim i radnim kolegom Goranom kada je tema bila moj prvi izlet s planinarskim društvom i što mi je za prvu ruku potrebno – rekao mi je kako trebam cipele i ruksak, a sve ostalo mogu lako nabaviti s vremenom(i ako se pokaže da je planinarenje uopće za mene). Dakle, slično kao i s gojzericama, ulaganje u ruksak je dobra ideja. Ipak, ne treba se zaletjeti i kupiti ruksak od 1500 kuna, bit će vam dovoljno i nešto višestruko jeftinije. Prvo, odgovorite sami sebi na pitanje za kakve ture vam je potreban ruksak uzimajući u obzir kapacitet i stvarne potrebe. Ukoliko planirate ići na većinom jednodnevne izlete kakvi su i najčešći, bit će vam sasvim dovoljan ruksak od maksimalno 30-ak litara Solidan ruksak za takve nezahtjevne potrebe možete naći već za 300-400 kuna i on će vam biti dobra dugoročna opcija čak i ako planinarite svaki vikend.

Obavezna je stvar da ruksak ima dva podesiva remena za pričvršćivanje – jedan oko pojasa a drugi na prsima(ženske osobe iz anatomskih razloga trebaju voditi računa o posebnim ruksacima dizajniranima za žensku populaciju kod kojih je gornji remen prilagođen njihovoj građi) zato jer se tako osigurava prikladna povezanost ruskaka i vašeg tijela bez obzira na položaj tijela – planinarenje često nije samo hodanje ravnim šumskim stazama nego uključuje i uspone te spuštanja a samim time i do čestih promjena položaja tijela te je potrebno da vam ruksak bude dobro pričvršćen za tijelo a ne da vam se primjerice prebaci preko glave ako se morate iz nekog razloga sagnuti, čučnuti i slično ili pak da vas svojom težinom ne povlači unatrag.

Remenje ruksaka treba uvijek biti podešeno tako da kukovi nose većinu težine, rasterećujući ramena. Osim toga, poželjno je da ruksak ima bočne džepove kako bi vam lako bili dostupni određeni predmeti – npr. boca s vodom, grickalice, ručnik i slično a jako dobra stvar je i anatomski dizajniran ruksak koji ima okvir na stražnjoj strani. Takav ruksak se ne naslanja direktno na vaša leđa nego postoji određeni međuprostor te se tako smanjuje znojenje. Korisne osobine su još i nepromočiva navlaka u slučaju kiše te posebne „kopče“ na koje ćete pričvrstiti planinarske štapove kada ih ne koristite kako bi imali slobodne ruke. Za višednevne ture potrebno je nabaviti i veći ruksak – od 70 litara i više, ovisno o potrebama jer vam za duže izlete, sasvim logično, treba i više opreme koju treba negdje smjestiti.

Što se samog pakiranja opreme unutar ruksaka tiče, poželjno je da se na dno stavljaju predmeti koje koristite najrjeđe(npr. vreća za spavanje), u sredinu teža oprema radi uspravnijeg držanja i lakšeg nošenja tereta a na vrh ide lakša oprema koju ćete češće koristiti te vam je tako dostupnija čim otvorite ruksak. Neki ruksaci imaju i patent zatvarače na bočnim stranama ili čak pri dnu što često zna biti korisno ali u većini slučajeva nije nužno.

Planinarski štapovi

Planinarski štapovi su još jedan komad opreme koji spada u neizostavnu opremu iako ih neki planinari odbijaju koristiti, iz ovh ili onih razloga. Ukupno gledano, korisna su stvar jer pomažu pri penjanju tako da nam daju oslonac a isto tako olakšavaju i spuštanje jer služe kao „kočnica“ te daju stabilnost za vrijeme hodanja. Osim toga njihovim korištenjem rasterećujemo koljena i mišiće nogu jer se dio napora prebacuje na ruke. Najčešće su napravljeni od aluminija – takvi štapovi su relativno lagani i jeftini, stoga i najpopularniji ali postoje i varijante štapova od karbonskih materijala koji su izuzetno lagani ali dosta skuplji. Većina štapova su podesivi po dužini te se tako mogu lako prilagoditi visini planinara koji ih koristi ili se mogu sasvim sklopiti kako bi zauzimali što manje mjesta dok ih ne koristimo.

Što staviti u ruksak?

Ovisno o vrsti izleta/rute te trajanju istoga morat ćete odlučiti što ćete ponijeti sa sobom. Tu se otvara veliki prostor za raspravu jer neki planinari idu iz krajnosti u krajnost(minimalisti i oni koji su spremni na sve pa ruksak natrpaju svime i svačime) a kao što je rečeno prije, ključ je u uravnoteženom sadržaju ruksaka. Iako vam neke stvari neće biti potrebne na laganoj šetnji bez previše uspona, postoji određena oprema koju morate uvijek nositi sa sobom. To su svakako u prvom redu voda i hrana. Uvijek trebate nositi dovoljno vode, dvije litre bi trebalo biti dovoljno za dnevni izlet – naravno i ta stavka ovisi o vremenskim uvjetima – po ljeti vam možda zatreba i više, po zimi zasigurno manje. Preporučuje se izbjegavanje zaslađenih i gaziranih pića, sokova i slično. Generalno gledano, voda je najbolji izbor, iako ni izotonični napitci ne zaostaju ukoliko se pokaže potreba, kao i otopina Rehidromiksa(prašak za rehidraciju) za ekstremnije situacije(primjerice cjelodnevno hodanje po Diljskoj obilaznici, Premužićevoj stazi i slično gdje se radi relativno velika kilometraža u kratkom vremenskom razdoblju). U zimskim uvjetima dio vode trebamo zamijeniti čajem u termosici – još jedna stvar koju sam naučio na zimskom Zavižanu.

Nadalje, u svakom ruksaku treba se naći neka vrsta torbice za prvu pomoć koja sadrži ono osnovno za „zlu ne trebalo“ – flastere, tablete protiv bolova/paracetamol, zavoj, antiseptik, antibiotsku mast ili prašak, škarice, magnezij u vrećicama, astro folija itd. Ukoliko se ide u nedovoljno poznato područje i/ili s neiskusnim/samoprozvanim vodičem, bolje se osloniti na kartu u fizičkom obliku ili još bolje, koristiti navigacijom na mobilnom uređaju tipa OruxMaps i slično. Naravno, napunjen mobitel je još jedna neizostavna stavka u ruksaku(zbog određivanja gps koordinata u slučaju da se izgubimo plus novi mobiteli imaju ugrađen i digitalni kompas), a poželjna je i prijenosna baterija(powerbank). Ako noćimo u planinarskom domu, nikako ne smijemo zaboraviti planinarsku iskaznicu kako bismo mogli ostvariti popust na noćenje a zbog aktualne epidemiološke situacije iz higijenskih razloga vreća za spavanje je korisna a ponegdje i nužna i kad noćimo u domu, a ne samo na otvorenom ili u šatoru.

Još neke korisne stvari su vlažne maramice, toaletni papir, nož, grožđani šećer u obliku bombona, naglavna lampa, zviždaljka, zaštitna krema za sunčanje, balzam za usne a nije loše sa sobom nositi i pomoćno uže/zamku, sklopivu sjedalicu i kabanicu, ukoliko očekujemo kišu te vodootporne šibice, upaljač i slično – sve se to sitnice koje ne zauzimaju puno mjesta u ruksaku, nisu pretjerano teške a mogu nam dobro doći na izletu. Što se odjeće tiče, nužno je sa sobom nositi nešto za preobuku – minimalno jednu rezervnu majicu, a i čarape,flis i ostalo što bi nam moglo zatrebati u slučaju da se uznojimo/smočimo/uprljamo kako bi se mogli preodjenuti.

Što se tiče hrane, izbor je raznolik. Vjerojatno je najlakše osloniti na sendviče što većina planinara i radi. Konzerve su isto dobar odabir zbog toga što postoji veliki izbor za svačiji ukus i džep, praktički su nepokvarljive i pogodne za nošenje u ruksaku. Neki se oslanjaju na kuhanu hranu a mi Slavonci često i na mezu(kobasice i slično suho meso i ostalo). Voće je odličan izbor za kratke pauze, ponajprije banane. Dobro je imati i nešto od pribora za jelo, ponajprije žlicu uz već spomenuti nož kao i metalnu ili plastičnu šalicu. Korisne su i nekakve grickalice, suho voće, keksi i slično na lako dostupnom mjestu kojima se možemo poslužiti za vrijeme samog hodanja, dok sami obrok konzumiramo za vrijeme pauze.

Ovime bih završio tekst jer moja primarna namjera je učiniti ovo što razumljivijim i kraćim, ne zamarajući početnike s previše detalja i informacija nego samo istaknuti ono osnovno i najpotrebnije. Ukoliko imate pitanja i potrebne su vam dodatne informacije, moja je preporuka raspitati se kod iskusnijih planinara ili se poslužiti stručnom literaturom. Želim vam puno sreće i dobrog vremena u planinarskim pohodima!

 

Krešimir Gažo

Planinarska oprema – prvi dio – odjeća i obuća

Stara planinarska uzrečica kaže: „Nema lošeg vremena, ima samo loše opreme.“ Iako na bespućima Interneta postoji čitava hrpa tekstova o planinarskoj opremi, pokušat ću napisati jedan članak(u dva dijela) o osnovnim stvarima koji može poslužiti ponajprije planinarima koji tek započinju sa svojim planinarskim avanturama, ali i svima ostalima koji možda žele obnoviti svoje znanje o opremi ili pak onima koji su željni provjeriti nije li im promakla neka korisna informacija u dosadašnjem skupljanju znanja o planinarskoj opremi.

Za početak, nemojte trošiti previše novca na opremu nego prvo skupite malo iskustva kako biste lakše mogli ocijeniti što vam je zaista potrebno. Posavjetujte se s iskusnijim planinarima, pratite sezonske rasprodaje i slično. Iako je „koliko para, toliko muzike“ primjenjivo i po pitanju planinarske opreme, najskuplje ne mora nužno značiti i najbolje, jer niti ćete u najskupljoj jakni biti potpuno zaštićeni od kiše niti ćete u najskupljim gojzericama poletjeti na vrhove Velebita.

Krenimo od odjeće – odjeća služi kako bismo se osjećali udobno štiteći nas od vanjskih utjecaja – vrućine, hladnoće, vjetra i padalina, iako je pojam udobnosti prilično relativan kada govorimo o planinarenju. Primjerice, dugotrajno izlaganje vlažnosti može uzrokovati pad tjelesne temperature koji u težim planinarskim uvjetima može biti i fatalan. Isto tako, izloženost vjetru i niskim temperaturama  može uzrokovati ozebline. Netko bi lako mogao pomisliti „pa onda ću se odjenuti u debelu vestu i jaknu i neće mi biti hladno“. Možda i neće, ali to će uzrokovati pretjerano znojenje što opet vodi do drugih problema, Zato je odgovor na ovo, kao i većinu životnih pitanja, u balansu i umjerenosti. Osim toga, svatko od nas ima drukčiji metabolizam, tjelesnu građu i slično te ono što je odlično nekome drugome nama može biti tek dovoljno ili prosječno. Stoga idemo prvo raščlaniti vrste tkanina od kojih se pravi planinarska odjeća.

Sintetičke tkanine

Poliester, poliamid, elastan… Sigurno ste se susreli s ovim pojmovima dok ste prebirali po artiklima na policama trgovačkih centara, specijaliziranih trgovina i sličnih mjesta koje prodaju odjeću. Sintetičke tkanine su hidrofobne, što znači da u principu ne upijaju vlagu osim u malim prostorima između vlakana same tkanine, što često dovodi do stvaranja neugodnih mirisa zahvaljujući razvoju bakterija. Jednako tako sintetičke tkanine su „klizavije“ od prirodnih materijala što je nedostatak u vlažnim i ledenim uvjetima.

Poliester je danas uglavnom zamijenio polipropilen, te ga zbog gustoće vlakana i mekoće još i zovu „umjetnim pamukom“ a u kombinaciji s posebnim premazima dobro odbija vlagu.

Poliamid/najlon  tkanine su vrlo snažne te se koriste uglavnom za užad ali i vanjske slojeve odjeće jer pružaju dobru zaštitu od vlage i vjetra.

Elastan(Lycra, Spandex) je rastezljiva tkanina koja se koristi za unutarnje slojeve odjeće zbog svoje savitljivosti i fleksibilnosti koja omogućuje nesmetanu slobodu pokreta. Nedostatak ovog materijala je da nije lagan i sporije se suši.

Flis je lagana i topla tkanina koja je posljednjih 30-ak godina u potpunosti istisnula vunu u sastavu planinarske odjeće. Slabo upija vlagu ali dobro zadržava toplinu čak i u vlažnim uvjetima te osigurava dobru prozračnost. Slabost je loša zaštita od vjetra.

Softshell se sastoji od dva spojena sloja, unutarnji obično čini flis za zadržavanje topline a vanjski od najlona koji daje zaštitu od vjetra i vlage. Često postoji i srednji sloj posebne vodootporne tkanine koja gotovo u potpunosti štiti od vanjskih utjecaja. Naravno sve to za sobom povlači glavni nedostatak a to je slaba prozračnost što često pospješuje znojenje.

Prirodne tkanine

Još kada je planinarstvo bilo u povojima, dostupne su bile samo tkanine od prirodnih materijala – pamuk, vuna i slično. Iako su ugodne za nošenje, danas se smatraju neprimjerenima za korištenje u planinarskoj odjeći – primjerice pamuk je zbog upijanja velike količine vlage na zlom glasu – u engleskom govornom području skovana je fraza „in the hills, cotton kills“ – „u planini, pamuk ubija“ a vuna je neprikladna uglavnom zubog svoje težine i sporog sušenja.

Zlatno pravilo – odjeni se slojevito

Dakle, ne postoji idealna tkanina – da postoji, tada bi se proizvodila odjeća isključivo od tog materijala i svi bi kupovali samo to i svi bi izgledali isto, uz varijacije u bojama odjeće(nekima je i to dovoljno). Zato je kluč u slojevitom odijevanju. Slojevito odjevanje oalkšava prilagodbu na uvjete koji se u planinama često i nenadano mijenjaju. Cilj nam je minimizirati količinu (težinu) odjeće istovremeno održavajući ugodnu tjelesnu temperaturu uklanjajući ili dodavajući slojeve prema potrebi.

Osnovni sloj

Zaštita počinje osnovnim slojem – u ljetnim uvjetima za gornji dio tijela to je majica od sintetičkih materijala koji se brzo suše, uglavnom kratkih rukava iako ni dugački nisu loša ideja ukoliko je potrebna zaštita od jakog sunca, vegetacije ili insekata. Poželjno je da takve majice imaju i dobru prozračnost te da su svjetlijih boja. Za donji dio tijela preporuka su hlače od prozračnih materijala. Za njih vrijedi isto što i za majice – kratke daju osjećaj udobnosti i lakše su ali dugačke pružaju bolju zaštitu. Ovdje valja spomenuti i donje rublje – kao što sam spomenuo gore – pamuk ne dolazi u obzir već donje rublje mora biti isključivo od umjetnih materijala koji se brzo suše, pogotovo u zimskim uvjetima.

Srednji sloj

Srednji sloj zadržava toplinu a istovremeno mora pružati barem minimalnu zaštitu od vanjskih utjecaja. Najčešće se koriste kombinacije flisa ili tanjih softshella. U zimskim uvjetima poželjno je da flis ima kapuljaču. Za donji dio tijela flis se ipak ne preporučuje pošto je magnet za snijeg te se stoga koriste hlače od softshell materijala.

Vanjski sloj

Idealni vanjski sloj je potpuno otporan na vlagu i vjetar te prozračan. Pošto nešto takvo ne postoji najčešće se koristi kombinacija lakše prozračne jakne i debljeg seta jakne i hlača koji pružaju dobru zaštitu od vjetra i vlage.

U ekstrenijim zimskim uvjetima često se dodaje i četvrti sloj u vidu debele postavljene jakne s obveznom kapuljačom. Kao četvrti sloj u kišovitim uvjetima neizostavna je kabanica za potpunu zaštitu od kiše.

Kape i ostala pokrivala za glavu

Kape u zimskim te šeširi u ljetnim uvjetima su bitan dio planinarske opreme. U zimskim uvjetima dobra kapa zadržava toplinu a u ljetnim šeširi(poželjno širokog oboda), marame, buffovi i slično pružaju potrebnu zaštitu od sunca, naravno u kombinaciji sa zaštitnom kremom. Osim toga, ne zaboravite i zaštitne naočale. U ljetnim uvjetima dovoljne su i obične sunčane naočale a za zimske uvjete postoje naočale s posebnom zaštitom.

Rukavice

Prsti ruku su među najosjetljivijim dijelovima tijela kada govorimo o gubitku tjelesne topline, stoga ih je u hladnim uvjetima potrebno zaštititi rukavicama. Najčešće se koriste rukavice od flisa koje će biti sasvim dovoljne za većinu uvjeta. Za penjanje i ekstremnije uvjete koriste se posebne rukavice s protukliznim premazima koje mogu biti i od kožnih materijala.

Cipele/gojzerice

Vjerojatno najbitniji dio planinarske opreme te onaj za koji vrijedi izdvojiti neke novce čak i kao početnik. Svi znamo za one priče o Česima, japankama i Paklenici. Što je najžalosnije, te priče su istinite – autor ovog teksta se osobno uvjerio u njih u ljeto 2020. kada se uspinjao na Anića Kuk. Dakle, u planinarske cipele definitivno vrijedi uložiti, naravno ne morate potrošiti tisuću kuna ili više ali nemojte misliti kako su vam obične tenisice od 200-300 kuna dobra opcija za planinarenje, čak i za ravne staze bez kamenja ili blata.

Iako mnogi misle kako su visoke cipele izbor samo za zimske uvjete, to i nije baš najtočnija premisa. Visoke i poluvisoke cipele, osim bolje zaštite od vlage, blata i snijega ujedno i štite vaše gležnjeve, uz koljena najbitnije zglobove vašeg tijela koji su vam potrebni kako biste se uspješno bavili planinarenjem.

Preporuka je da cipele imaju dobru zaštitu od vlage u vidu Goretex/Alpitex ili slične membrane ili sličnog materijala koji iako nije potpuno vodootporan, jer na svakoj cipeli postoje šavovi, rupe za vezice i slična mjesta na koja voda može lako doprijeti, ipak minimizira ulazak vode u cipelu a time i nepotrebno ovlaživanje stopala što može dovesti do stvaranja žuljeva, pothlađivanja i slično. Isto tako, sve više se koriste cipele od umjetnih materijala a kožne cipele gube svoj tržišni udio. Naime, kožne cipele su često glomaznije i nezgrapnije od onih napravljenih od umjetnih materijala a i teže za održavanje(potrebno ih je mazati posebnom kremom na bazi pčelinjeg voska, dok se cipele od umjetnih materijala održavaju impregnacijskim sprejom). Protuklizni potplat(Contagrip/Vibram) je također jako bitna stavka – pogotovo ako je staza prekrivena ledom ili ako se penjemo po mokroj stijeni(što nije preporučljivo ali je ponekad neizbježno). Kvalitetnije cipele imaju i posebne uloške koje poboljšavaju prozračnost unutar cipele i daju bolju amortizaciju prilikom hodanja.

Ukoliko je moguće, dobro je imati dva para cipela – jedne za zimske uvjete, visoke, deblje i otpornije cipele koje će pružiti dobru zaštitu u uvjetima snijega i blata te druge, lakše(po mogućnosti poluvisoke) za ljetno planinarenje. Prilikom kupovine cipela obavezno uzmite pola broja ili broj veće cipele nego što ih inače nosite –razlog je taj što prilikom dugotrajnog hodanja stopalo otekne te će vam „redovna“ veličina cipele odjednom postati pretijesna.

Kao dodatna zaštita od snijega i blata neizostavne su gamaše. Cjenovno su pristupačne a vrlo korisne, i ne samo da sprečavaju ulazak vlage i blata u cipele nego i smanjuju ili u potpunosti onemogućavaju prljanje donjeg dijela hlača a često štite i od vegetacije(grane kupina i drugog bodljikavog bilja i slično).

Uz pravilno održavanje i korištenje cipele je moguće koristiti godinama, te je to još jedan razlog zašto vrijedi uložiti u taj dio planinarske opreme. Poslije svakog korištenja cipele treba dobro oprati/očistiti te osušiti, izvaditi uloške ukoliko postoje te ih pripremiti za slijedeće korištenje tako da ih zaštitimo sprejom ili kremom, ovisno od kojeg materijala su napravljene.

Usko vezane za cipele i dosta bitan dio opreme su planinarske čarape. Vrijedi isto kao i za gamaše – ne koštaju puno a izuzetno su korisne. Kvalitetne planinarske čarape smanjuju šansu da dobijete žuljeve jer imaju posebna ojačanja na mjestima koja su najizloženija trenju – vrhovi prstiju i peta, štite stopalo i daju osjećaj udobnosti. Ponekad se koriste dva para čarapa – tanje i glatke za udobnost te vanjske, deblje za upijanje vlage, međutim za većinu izleta bit će vam dovoljno da na nogama imate jedan par kvalitetnih planinarskih čarapa. Naravno, uvijek je dobro imati rezervni par.

Ovo bi bilo ukratko i osnovno o odjeći i obući za planinarenje. U drugom dijelu članka bit će govora o ostaloj planinarskoj opremi(ruksaci, štapovi, vreće za spavanje, svjetiljke, hrana i drugo).

 

Krešimir Gažo

Brođani na Cotopaxiju

Evo što nam je Nikola Krešić napisao o usponu na vulkan Cotopaxi u Andama…

Nakon što smo tjedan dana guštali na Galapagosu, vraćamo se na kontinent s idejom penjanja na Cotopaxi ili Chimborazo. Kako je Galapagos na razini mora (a i išli smo na ronjenje što će reći u negativu), a ova oba vrha se nalaze na oko 6000 mnv, potrebne su nam visinske pripreme. Do sada sam uspješno ispenjao tri vrha preko 5800 mnv tako da  slažem četverodnevne aklimatizacijske pripreme prije samog uspona – za prvi dan lagano po Quitu(glavni grad Ekvadora) jer je on sam na 2800 mnv, a drugi se penjemo na obližnje brdo (inače se može i žičarom, ali zbog remonta nije radila) na 4100 mnv. Ondje srećemo ekipu Ukrajinki koje su penjale oba ta vrha i kažu kako im je Chimborazo bio pretežak, a i njihov vodič veli da bi mogao biti prezahtjevan za nekoga tko nije baš iskusan (a 4 od nas 5 nisu baš iskusni) pa tu pada odluka da idemo na Cotopaxi. Treći dan ponovno imamo lakši zadatak – idemo u toplice Papallacta, gdje se pet sati kupamo u 15 raznih otvorenih bazena na 3300 mnv, a nakon toga slijedi dvosatna lagana rehabilitacijska šetnja od 200 mnv razlike uz potok. Četvrtog dana idemo na vulkan Quilotoa vulkan i odrađujemo krug oko kratera(16 km, oko pet sati hodanja, na 3700-3900 mnv  a do vulkana imamo dva sata autom u jednom smjeru). Putem smo saznali da nam je zabranjeno krenuti u ponedeljak/sutradan za Cotopaxi jer upravo ponedjeljkom vrše dezinfekciju nacionalnog parka od corona-virusa (jedna od najglupljih mjera ikada) i taj dodatni dan koristimo da se prebacimo iz Quita u kolibu Tambopaxi u nacionalnom parku na 3900 mnv, odakle krećemo na uspon na vulkan Rumiñahui (4630 mnv, inače je zabranjeno, ali nema ni rendžera niti u kolibi podržavaju glupe zakone pa nas puštaju). Prilikom silaska nas hvata jaka kiša pa nam do vrha i nazad treba oko 7 sati i ukupno 20 km šetnje. Konačno, slijedećeg dana krećemo u 9 ujutro i idemo koliko je moguće automobilom(što je na oko 4400 mnv, 45min vožnje) odakle se sat vremena hoda do skloništa José Rivas, gdje se smještamo i ručamo. Poslije ručka oblačimo svu opremu i idemo na kratki tečaj hodanja s derezama (sat i pol) u vezu po troje (jedan vodič i dvoje nas) i tako dva puta i Oleg sam sa svojim vodičem, te vježbanje zaustavljanja cepinom prilikom pada pri usponu što je još važnije jer se često događa prilikom silaska. Slijedi sat vremena slobodno, večera i oko 6 sati na spavanje (tog jutra smo popili prvi Diamox (acetazolamid, za prevencije i smanjenje simptoma visinske bolesti te prije spavanja još jednu tabletu).

Ustajemo se u 23:20, oblačimo, doručkujemo(čaj od koke i krišku kruha s pekmezom) i krećemo penjati oko 00:15. Krećemo kao treća grupa od ukupno četiri, no putem prestižemo jednu od grupa. Sam uspon je zahtjevniji od očekivanog,  posebno za Olega i on odmah zaostaje iza nas četvero sa svojim vodičem. Prvu pauzu radimo na 5100 mnv gdje stavljamo dereze i vežemo se u vez na po šest metara razmaka između pojedinca jer kreće hodanje po ledenjaku, a kako je u međuvremenu palo dosta novog snijega(padao je svakodnevno zadnjih deset dana) uvjeti su nam dosta teški. Hodamo s kratkim pauzama do 5400 mnv gdje je duža pauza za okrjepu i tada počinje najriskantniji dio uspona. Napuštamo standardnu rutu i po traverzi od otprilike 60% nagiba se prebacujemo na drugu stranu vulkana izbjegavajući pukotine u ledenjaku (na tom dijelu je od Sajkove ekipe njih 4 od 6 odustalo), a nakon toga nastavljamo do 5600 mnv gdje je slijedeća pauza. Odande do vrha slijedi još 250 mnv strmog uspona za koji nam je trebalo skoro tri sata jer smo skroz slomljeni te negdje oko 7:15 ujutro napokon stižemo na vrh. Oleg stiže nekih 45 minuta poslije nas, a od četiri grupe koje su krenule na vrh popele su se tri. Na vrhu se slikamo a nakon što smo dočekali Olega i poslikali se s njim krećemo dolje. Na vrhu je oko -5 ali sija sunce i nema vjetra pa je osjećaj vrlo ugodan. Ključno je što prije sići dok je još dovoljno hladno jer se s povećanjem temperature povećavaju i  pukotine u ledenjaku pa je veća opasnost od lavina. Uglavnom za sat i 45 smo u domu, Oleg sat iza nas, jedemo i idemo u Banjos na odmor u jacuzziju.

Vrh Cotopaxi ispenjalo je četvero članova PD “Dilj-gora” – Nikola Krešić, Maja Stojčević, Martina i Josip Koropatnicki i “slobodnjak” Oleg.

Autor: Nikola Krešić

Tekst uredio i prilagodio: Krešimir Gažo