Kategorija: Izleti

Subota, 26.06.2021. ranom zorom, nas 20 Diljevaca je krenulo prema Grobničkim Alpama, planinskom masivu u zaleđu Rijeke. Osobnim automobilima smo stigli do sela Podkilavac, pored Grobničkog polja gdje nas čeka naš vodič Goran, također član društva Dilj Gora. Aute ostavljamo u hladu i dijelimo se u dvije grupe, prema zahtjevnosti uspona. Svima nam je cilj planinarski dom Hahlić. Većina nas se odlučuje za zahtjevniji uspon kroz klanac Mudna dol. tj. suho korito potoka Sušice kroz koje nas vodi Goran. To je teža staza koja na nekim dijelovima iziskuje vertikalni uspon uz klinove, sajle i ljestve, ali je odlična za one željne izazova. Kanjon je na nekim mjestima širok samo 1-2 metra i prepun kamenih prepreka. No širina i dubina kanjona nam je osigurala „debelu“ hladovinu u kojoj su nam osobito godile kratke pauze za slikanje i rehidraciju. Nakon što smo svi uspješno svladali prvi uspon po klinovima, vodič je odahnuo, a mi smo puni adrenalina pojurili prema gore, poskakujući s kamena na kamen. Svaka slijedeća prepreka je bila samo još jedan „plusić“ u našem penjačkom iskustvu. Po izlazu iz kanjona, prolazimo kroz šumu i preko livada prošaranih narančastim ljiljanima a pred nama se pojavljuju vrhovi i pogled na plavetnilo Kvarnerskog zaljeva. Podno vrha Dnić (1190) susrećemo divlje konje koji mirno pasu travu, a na vrhu ugledasmo grupicu ljudi koji nam mašu.
Bila je to druga grupa Diljevaca koja se odlučila za nešto lakši uspon, uglavnom kroz šumu, tzv. “Podplaninom”. Oni su do doma Hahlić stigli za nešto manje od 4 sata, ručali, odmorili, i odmah odlučili osvojiti jedan vrh.
Uskoro i naša grupa dolazi do planinarskog doma Hahlić koji je svoje neobično ime dobio je po lokvama koje se nalaze u travnatim dolinama, hahlić je izvedenica od domaćeg naziva za ove lokve. No suša i vrućine koje su potrajale ovih dana učinile su svoje, te u „lokvama“ na koje smo naišli nije bilo vode. U domu se okupljamo, osvježavamo i uzbuđeno prepričavamo događaje s uspona, a poneki broje modrice. U manjim grupama prije i poslije večere odlazimo do vrhova Dnić i Ćunina glava (1157). Na vrhu Ćunina glava grupa Diljevaca čeka zalazak sunca, šalje nam u grupu romantične fotke, a zatim svi odlazimo na zasluženi odmor i tonemo u san.
U nedjelju nas budi cvrkut ptica i njištanje divljih konja. Uskoro se domom širi miris crne kave, najtraženijeg napitka u ovo rano jutro. Slijedi doručak a zatim uspon na Suhi vrh (1250) i Fratar (1358). Još jučer smo bili ushićeni kamenitim vrhom Dnić i pogledom koji se pruža prema moru, a danas su to ushićenje preuzeli novi i teži kameniti usponi, još viši vrhovi, i još uzbudljiviji pogledi na sve strane svijeta. Prema jugu vidik seže sve do sjevernog Velebita i otoka, prema istoku na vrhove Gorskog Kotara, prema zapadu na Učku i Kvarnerski zaljev, te prema sjeveru na Julijske Alpe i Dolomite. Nekoliko ambicioznijih planinara su ranim jutrom, prije svih, otišli do vrha Fratar tako da im je ostalo vremena da „osvoje“ i vrh Obruč (1377) prije nego se svi ponovo okupimo u domu.
Po povratku s vrhova ručamo, a zatim krećemo prema mjestu Podkilavac do auta, najkraćim putem „preko čeke“. Premda najkraći, put nije bio ni malo lagan. Zasjalo je podnevno sunce a na stazi gotovo da nema prave hladovine. No sve muke su zaboravljene onoga trena kad smo se okupili i u velikom postotku odlučili za odlazak na kupanje. Nekoliko sati u toploj morskoj vodi vidalo je bolna stopala i mišiće. A pogled s plaže prema vrhovima Grobničkih Alpi nas je ispunio ponosom.

Jasminka P.

Danas smo bili na Psunju i posjetili Omanovac. Dvanaest Diljevaca hodalo je s našim domaćinima iz PD Psunj iz Pakraca preko šume Kalvarije i Tromeđe do PD Omananovac i uživalo u prekrasnom sunčanom proljetnom danu. 

Dočekali smo proljeće na snježnoj Medvednici

Unatoč prognozama koje nisu ohrabrujuće, i hladnom subotnjem jutru, ispod kapa proviruju nasmijana lica planinara koja ne kriju uzbuđenje i velika očekivanja od dvodnevnog izleta na Medvednicu. Uz nekolicinu iskusnih koji su ovaj izlet već „odradili“, dobar je broj mladih članova, a i nas ne tako mladih, ali slobodnog duha i spremnih na svaku vrstu avanture. Okupljamo se na željezničkom kolodvoru, jer kako tradicija nalaže, na ovaj se izlet ide vlakom. Dok nas naš vodič Goran prebrojava i dijeli karte, pregledavamo opremu i prepune ruksake, i prepričavamo njihove sadržaje. No već po dolasku u Zagreb oni postaju znatno lakši jer se dobar dio toga pojeo i popio.
Korakom lakim idemo do Draškovićeve, zatim uskačemo u tramvaj, 14-icom do Mihaljevca i 15-icom do Dolja. Kratko zastajemo ispred donje postaje nove žičare, „fotkamo“ se i pripremamo za uspon. S Goranom na čelu kolone i Perom mlađim kao metlom, krećemo od tunela, prema nekadašnjoj vili Rebar, Adolfovcu i Leustekovom stazom prema planinarskom domu Runolist. Uspon nije bio ni malo naporan, više izletnički, uz pjesmu i puno pauza za okrijepu i slikanje. Zasjalo je i sunce, iako Vakula nije tako reko. Na putu susrećemo brojne rekreativce i sportaše, trkače, bicikliste i šetače. Oduševljavaju nas bistri potoci koji se slijevaju niz Medvednicu i snijeg na koji smo naišli na današnjem cilju, planinarskom domu Runolist.
Nakon smještaja u sobe i kratkog odmora, u popodnevnim satima smo se odlučili za još jedan kratki „đir“ do Šumarevog groba i jezera Tigrovo oko. Izvor, potoci, mostići i stijene su postali kulisa za bezbroj fotografija, koje su uskoro počele krasiti i snježne pahulje. Vrijeme se počelo mijenjati, a Medvednica pokazivati i svoju okrutniju stranu. Vratili smo se u dom i večerali dok je vani fijukao ledeni vjetar i lepršao snijeg.
Jutro je bilo dosta hladno ali mirno, palo je malo snijega. Ne baš dobro naspavani, poneki i lagano mamurni „utrpali“ smo u sebe što više kalorija, vrućeg čaja i kava da se pripremimo za hladnoću i uspon na vrh Sljeme. Još samo zajednička fotografija ispred doma za uspomenu i krećemo. Gazimo po snijegu dok se krećemo prema vrhu a uzbuđenje raste. Prolazimo pored skijaških staza, pomalo i smetamo skijašima dok im presjecamo put, uživamo u pogledu na sjevernu stranu Medvednice i Hrvatsko Zagorje i uskoro stižemo na vrh Sljeme. Ne zadržavamo se dugo, slikamo se ispred radiotelevizijskog tornja, uzimamo žig, prolazimo pored gornje postaje nove žičare koja nas impresionira svojim izgledom i krećemo prema PD Grafičar. Prati nas sunce, sve je toplije, zamijećujemo brojno cvijeće uz stazu, a s desne strane između stabala se naziru suncem okupane kuće Hrvatskog Zagorja.
Kod doma Grafičar smo već oko 11 sati, pravimo stanku za dopunu kalorija slatkim štrudlama, kuhanim vinom i čajevima. Izležavamo se na klupama i uživamo u suncu. Put nas dalje vodi do Medvedgrada, uglavnom nizbrdo. Veselo i poletno se spuštamo lijepo uređenom stazom. Staza je prepuna izletnika i sportaša, a najviše obitelji s djecom koje su odlučile ovaj prekrasan dan provesti u prirodi. Na Medvedgradu pravimo kratku stanku jer se zbog obnove ne može ući unutar zidina, uzimamo žig, „čistimo“ preostalu hranu i slatkiše iz ruksaka i krećemo nizbrdo prema Šestinama. Tamo posjećujemo pravi Leustekov (šumerev) grob, i grob oca domovine Ante Starčevića koji se nalaze pored crkve u Šestinama. Silazimo prema autobusnom stajalištu, odakle se okrećem i gledam gore prema Sljemenskom tornju. Ne mogu vjerovati da smo tamo bili samo prije nekoliko sati.
U centar Zagreba dolazimo tri sata prije polaska vlaka, pa koristimo slobodno vrijeme prema vlastitim željama. Netko se odlučio za kavu na terasi kafića, sunčanje na klupama u parku, baklave ili sladoled, netko za šetnju gradom. Važno je da smo se svi okupili u pravo vrijeme na pravom peronu sa kojeg smo u punom sastavu (na zadovoljstvo vodiča Gorana) krenuli i stigli u Slavonski Brod.
Po dolasku je uslijedila emisija slika, pozdrava i luckastih komentara s puta, u grupi na Viberu. Držat će nas to ushićenje i pozitivna energija bar još tjedan dana, do slijedećeg izleta.

Jasminka Pandžić

Papuk i Srijemušijada koja to nije

Još jedno nedjeljno jutro i prekrasan sedmi dan mjeseca ožujka 2021. godine od koje svi imamo velika očekivanja, a današnja je zadovoljio odlazak na prekrasni Papuk.

Planirana tura izleta pod vodstvom Rambića i Goranovom metlom bila je Velika-Mališćak-Ivačka glava i vrh Papuk, al je zadnji vrh ipak odložen za neko drugo vrijeme. A okupili smo se i stari i mladi, i sretni i nesretni da na trenutak zaboravimo čari svakodnevnog života i uživamo u istinskom planinarenju koje zorno oslikava trenutke slobode uma, sreće duše i uživancije svakog osjetila u prelijepoj prirodi. Na kraju smo uz dobivanje nadmorske visine preko petstotinjak napornih metara obišli cca 14 km neodoljivog parka prirode. Uz uzbrdicu ni hladno vrijeme nije imalo šanse kod nas, a zaustavljanja su bila ograničena. Sve nas je razveselio snijeg jer je njegovo prisustvo podrazumijevalo da će gojzerice biti čiste. Ispod snijega provirivali su bijeli i ljubičasti šafrani, a na srijemuš ovaj put nismo naišli. Kratku okrjepu imali smo na vidikovcu Mališćak i kod istoimenog planerskog skloništa kako bi se okrijepili za nastav puta i kratko fotografirali. Strmom padinom brda uspješno smo se spustili od Mališćaka i krenuli put Ivačke glave na koju smo se uspeli bez problema unatoč snijegu, a na vrhu nas je dočekao prekrasan, iako ne sasvim čist pogled i sunčano vrijeme bez daška vjetra. A to za Ivačku je zaista dobitna kombinacija u uživanju u pogledu, druženju i suncu.Potom je uslijedio povratak prema autima sličnom rutom uz male varijacije puta, skretanje u nepoznate „rimske ceste“ kak ih prozvašmo uz kvalitetan small talk o kvaliteti markacija i mnogim drugim temama koje se istinski može proživjet samo uživo, a ne čitajući ovo digitalno slovo.

Nakon 6 sati pohoda, bez gubitaka, došli smo do svog odredišta i uputili se čarima svakodnevnog života. Do sljedećeg puta- sunčani pozdrav svima.

Mina Marina Barić

Ukupno 16  Diljevaca provelo je nedjelju na Požeškoj gori. Hodala se tura: Starci – vrh Maksimov hrast – udolina Piljane – utvrda Dolački grad – vrh Kamen – Starci, a vodič je bio Milan Martinović.

Prvi “udaljeni” izlet ove godine privukao je lijepi broj Diljevaca na Svetu Geru. Neki su na Žumberak stigli već u subotu, te obišli vrhove Pliješ i Ječmište i slap Sopot. U nedjelju nas je 40tak odhodalo solidnu rutu do najvišeg vrha Žumberačke gore Sv. Gera.