3. izlet Male planinarske škole: Papuk

Veliku stvar napravili su jučer, 10.4., mali Diljski žirevi. Osvojili su svoj prvi veliki vrh! Okupljanje je bilo ranim jutrom kod Kauflanda odakle su neki autobusom, a neki automobilima krenuli put Velike. Na samu stazu krenuli smo prebrojavanjem prolaskom kroz “vrata”. 33 malih planinara i nas nešto odraslih savladali smo prvi uspon i stigli u Velički stari grad. Tu smo došli do daha, obišli stare zidine i spremno nastavili dalje do vrha Lapjak. Bilo je divno gledati sve te male nožice kako uporno gaze za njih dosta težak uspon. Uživali smo u pogledu s Tauberovih stijena, a na samom vrhu djeca su dobila žigove u svoje planinarske dnevnike i ostavila svoj trag na poseban način ( fotografija 🙂). Krenuli smo zatim dalje do Nevoljaša gdje smo kod planinarske kuće “Jezerce” odmorili i okrijepili se te krenuli natrag Šulerovim putem do Velike. Na tren smo pomislili da su djeca preumorna za igru na livadi uz potok Dubočanka no prevarili smo se. Radosno su trčali naokolo, kotrljali se niz travnatu padinu, istraživali…svakako su dokazali da su iako mali oni ustvari veliki, pravi planinari.
Još jedan prekrasan izlet, s prekrasnom djecom i dragim, nasmijanim ljudima! I opet, jedva čekamo sljedeći (smiley).

Lucija

2. izlet Male planinarske škole: Žirevi na Pljuskari

Danas, 27.3., mali Diljski žirevi hrabro su odradili svoj drugi izlet u sklopu Male planinarske škole.

Nakon okupljanja na jezeru Petnja i podjele čeonih lampi krenuli smo put Pljuskare. Prvi predah kod šumarske nadstrešnice dobro nam je došao, ali smo vrlo brzo nastavili do crkve sv. Petra iz 15. stoljeća pokraj koje se nalazi Zdenačko groblje. Tamo smo se kao pravi mali žirevi smjestili ispod velikog hrasta kako bismo doručkovali, odmorili i poslušali kratko predavanje našeg vodiča Gorana Bašića. Odmorni, krenuli smo dalje divnim šumskim putevima do našega cilja, Pljuskare. Zahvaljujući Josipu Krešiću dočekala nas je vatra pa smo odmah mogli peći kobasice, slaninu i sljezove kolačiće te istraživati Dom i oko njega. No i tu smo imali priliku naučiti nešto novo! Kako svezati čvor i sigurno se kretati u planini sjajno nam je i s puno strpljenja objasnio naš vodič.
Krenuli smo dalje. Sljedeća postaja su izvori Ščakac i Bukovac gdje smo se opskrbili hladnom izvorskom vodom koja nam je dala nove snage i pomogla nam da dovršimo svoj put natrag do jezera Petnje. Još jedan prekrasan dan u odličnom društvu! Vidimo se opet. (smiley) Lucija

Izlet: Medvednica (subota/nedjelja, 20. i 21. 3. 2021.)

Dočekali smo proljeće na snježnoj Medvednici

Unatoč prognozama koje nisu ohrabrujuće, i hladnom subotnjem jutru, ispod kapa proviruju nasmijana lica planinara koja ne kriju uzbuđenje i velika očekivanja od dvodnevnog izleta na Medvednicu. Uz nekolicinu iskusnih koji su ovaj izlet već „odradili“, dobar je broj mladih članova, a i nas ne tako mladih, ali slobodnog duha i spremnih na svaku vrstu avanture. Okupljamo se na željezničkom kolodvoru, jer kako tradicija nalaže, na ovaj se izlet ide vlakom. Dok nas naš vodič Goran prebrojava i dijeli karte, pregledavamo opremu i prepune ruksake, i prepričavamo njihove sadržaje. No već po dolasku u Zagreb oni postaju znatno lakši jer se dobar dio toga pojeo i popio.
Korakom lakim idemo do Draškovićeve, zatim uskačemo u tramvaj, 14-icom do Mihaljevca i 15-icom do Dolja. Kratko zastajemo ispred donje postaje nove žičare, „fotkamo“ se i pripremamo za uspon. S Goranom na čelu kolone i Perom mlađim kao metlom, krećemo od tunela, prema nekadašnjoj vili Rebar, Adolfovcu i Leustekovom stazom prema planinarskom domu Runolist. Uspon nije bio ni malo naporan, više izletnički, uz pjesmu i puno pauza za okrijepu i slikanje. Zasjalo je i sunce, iako Vakula nije tako reko. Na putu susrećemo brojne rekreativce i sportaše, trkače, bicikliste i šetače. Oduševljavaju nas bistri potoci koji se slijevaju niz Medvednicu i snijeg na koji smo naišli na današnjem cilju, planinarskom domu Runolist.
Nakon smještaja u sobe i kratkog odmora, u popodnevnim satima smo se odlučili za još jedan kratki „đir“ do Šumarevog groba i jezera Tigrovo oko. Izvor, potoci, mostići i stijene su postali kulisa za bezbroj fotografija, koje su uskoro počele krasiti i snježne pahulje. Vrijeme se počelo mijenjati, a Medvednica pokazivati i svoju okrutniju stranu. Vratili smo se u dom i večerali dok je vani fijukao ledeni vjetar i lepršao snijeg.
Jutro je bilo dosta hladno ali mirno, palo je malo snijega. Ne baš dobro naspavani, poneki i lagano mamurni „utrpali“ smo u sebe što više kalorija, vrućeg čaja i kava da se pripremimo za hladnoću i uspon na vrh Sljeme. Još samo zajednička fotografija ispred doma za uspomenu i krećemo. Gazimo po snijegu dok se krećemo prema vrhu a uzbuđenje raste. Prolazimo pored skijaških staza, pomalo i smetamo skijašima dok im presjecamo put, uživamo u pogledu na sjevernu stranu Medvednice i Hrvatsko Zagorje i uskoro stižemo na vrh Sljeme. Ne zadržavamo se dugo, slikamo se ispred radiotelevizijskog tornja, uzimamo žig, prolazimo pored gornje postaje nove žičare koja nas impresionira svojim izgledom i krećemo prema PD Grafičar. Prati nas sunce, sve je toplije, zamijećujemo brojno cvijeće uz stazu, a s desne strane između stabala se naziru suncem okupane kuće Hrvatskog Zagorja.
Kod doma Grafičar smo već oko 11 sati, pravimo stanku za dopunu kalorija slatkim štrudlama, kuhanim vinom i čajevima. Izležavamo se na klupama i uživamo u suncu. Put nas dalje vodi do Medvedgrada, uglavnom nizbrdo. Veselo i poletno se spuštamo lijepo uređenom stazom. Staza je prepuna izletnika i sportaša, a najviše obitelji s djecom koje su odlučile ovaj prekrasan dan provesti u prirodi. Na Medvedgradu pravimo kratku stanku jer se zbog obnove ne može ući unutar zidina, uzimamo žig, „čistimo“ preostalu hranu i slatkiše iz ruksaka i krećemo nizbrdo prema Šestinama. Tamo posjećujemo pravi Leustekov (šumerev) grob, i grob oca domovine Ante Starčevića koji se nalaze pored crkve u Šestinama. Silazimo prema autobusnom stajalištu, odakle se okrećem i gledam gore prema Sljemenskom tornju. Ne mogu vjerovati da smo tamo bili samo prije nekoliko sati.
U centar Zagreba dolazimo tri sata prije polaska vlaka, pa koristimo slobodno vrijeme prema vlastitim željama. Netko se odlučio za kavu na terasi kafića, sunčanje na klupama u parku, baklave ili sladoled, netko za šetnju gradom. Važno je da smo se svi okupili u pravo vrijeme na pravom peronu sa kojeg smo u punom sastavu (na zadovoljstvo vodiča Gorana) krenuli i stigli u Slavonski Brod.
Po dolasku je uslijedila emisija slika, pozdrava i luckastih komentara s puta, u grupi na Viberu. Držat će nas to ushićenje i pozitivna energija bar još tjedan dana, do slijedećeg izleta.

Jasminka Pandžić

1. izlet Male planinarske škole: Šuma striborova

Dilj gora je 13.3.2021. ugostila svoju prvu generaciju Male planinarske škole na njihovom prvom hodanju. Okupljanje je počelo u 10 sati ispred Planinarskog doma “Đuro Pilar” gdje su mali planinari dobili svoje planinarske dnevnike u kojima će sakupljati žigove sa izleta.
Nakon kratkog upoznavanja i predavanja o ponašanju za vrijeme hodanja šumom krenuli smo put Antene. Usprkos velikom usponu svi su ga uspješno savladali.
Zaputili smo se zato dalje polako ali sigurno do Šume Striborove pazeći putem jedni na druge. Malo smo hodali cestom, malo šumskim putem, preskačući lokvice i učeći kako sigurno proći na klizavim dijelovima. Ubrzo smo stigli na svoje odredište. Tu smo odmorili, jeli, poigrali se ali i naučili nešto o osnovnoj planinarskoj opremi od našeg vodiča Gorana Bašića.
Nakon zabavnog prebrojavanja prolaskom kroz “vrata” krenuli smo natrag prema Domu. Bio je ovo prekrasan dan prepun dječjeg veselja i svi se radujemo ponovnom druženju.

Lucija

Izlet: Papuk – Mališćak i Ivačka glava (nedjelja, 7.3. 2021.)

Papuk i Srijemušijada koja to nije

Još jedno nedjeljno jutro i prekrasan sedmi dan mjeseca ožujka 2021. godine od koje svi imamo velika očekivanja, a današnja je zadovoljio odlazak na prekrasni Papuk.

Planirana tura izleta pod vodstvom Rambića i Goranovom metlom bila je Velika-Mališćak-Ivačka glava i vrh Papuk, al je zadnji vrh ipak odložen za neko drugo vrijeme. A okupili smo se i stari i mladi, i sretni i nesretni da na trenutak zaboravimo čari svakodnevnog života i uživamo u istinskom planinarenju koje zorno oslikava trenutke slobode uma, sreće duše i uživancije svakog osjetila u prelijepoj prirodi. Na kraju smo uz dobivanje nadmorske visine preko petstotinjak napornih metara obišli cca 14 km neodoljivog parka prirode. Uz uzbrdicu ni hladno vrijeme nije imalo šanse kod nas, a zaustavljanja su bila ograničena. Sve nas je razveselio snijeg jer je njegovo prisustvo podrazumijevalo da će gojzerice biti čiste. Ispod snijega provirivali su bijeli i ljubičasti šafrani, a na srijemuš ovaj put nismo naišli. Kratku okrjepu imali smo na vidikovcu Mališćak i kod istoimenog planerskog skloništa kako bi se okrijepili za nastav puta i kratko fotografirali. Strmom padinom brda uspješno smo se spustili od Mališćaka i krenuli put Ivačke glave na koju smo se uspeli bez problema unatoč snijegu, a na vrhu nas je dočekao prekrasan, iako ne sasvim čist pogled i sunčano vrijeme bez daška vjetra. A to za Ivačku je zaista dobitna kombinacija u uživanju u pogledu, druženju i suncu.Potom je uslijedio povratak prema autima sličnom rutom uz male varijacije puta, skretanje u nepoznate „rimske ceste“ kak ih prozvašmo uz kvalitetan small talk o kvaliteti markacija i mnogim drugim temama koje se istinski može proživjet samo uživo, a ne čitajući ovo digitalno slovo.

Nakon 6 sati pohoda, bez gubitaka, došli smo do svog odredišta i uputili se čarima svakodnevnog života. Do sljedećeg puta- sunčani pozdrav svima.

Mina Marina Barić

Izlet: Sveta Gera (nedjelja, 21.2.2021.)

Prvi “udaljeni” izlet ove godine privukao je lijepi broj Diljevaca na Svetu Geru. Neki su na Žumberak stigli već u subotu, te obišli vrhove Pliješ i Ječmište i slap Sopot. U nedjelju nas je 40tak odhodalo solidnu rutu do najvišeg vrha Žumberačke gore Sv. Gera.

Planinarska oprema – drugi dio – sve ostalo

Kako je u prvom dijelu teksta bila obrađena tema odjeće i obuće, u drugom dijelu bit će govora o svemu ostalome što je potrebno za planinarske avanture s naglaskom na potrebe planinara-početnika pa stoga krenimo redom.

Ruksaci

Još se sjećam razgovora sa svojim planinarskim i radnim kolegom Goranom kada je tema bila moj prvi izlet s planinarskim društvom i što mi je za prvu ruku potrebno – rekao mi je kako trebam cipele i ruksak, a sve ostalo mogu lako nabaviti s vremenom(i ako se pokaže da je planinarenje uopće za mene). Dakle, slično kao i s gojzericama, ulaganje u ruksak je dobra ideja. Ipak, ne treba se zaletjeti i kupiti ruksak od 1500 kuna, bit će vam dovoljno i nešto višestruko jeftinije. Prvo, odgovorite sami sebi na pitanje za kakve ture vam je potreban ruksak uzimajući u obzir kapacitet i stvarne potrebe. Ukoliko planirate ići na većinom jednodnevne izlete kakvi su i najčešći, bit će vam sasvim dovoljan ruksak od maksimalno 30-ak litara Solidan ruksak za takve nezahtjevne potrebe možete naći već za 300-400 kuna i on će vam biti dobra dugoročna opcija čak i ako planinarite svaki vikend.

Obavezna je stvar da ruksak ima dva podesiva remena za pričvršćivanje – jedan oko pojasa a drugi na prsima(ženske osobe iz anatomskih razloga trebaju voditi računa o posebnim ruksacima dizajniranima za žensku populaciju kod kojih je gornji remen prilagođen njihovoj građi) zato jer se tako osigurava prikladna povezanost ruskaka i vašeg tijela bez obzira na položaj tijela – planinarenje često nije samo hodanje ravnim šumskim stazama nego uključuje i uspone te spuštanja a samim time i do čestih promjena položaja tijela te je potrebno da vam ruksak bude dobro pričvršćen za tijelo a ne da vam se primjerice prebaci preko glave ako se morate iz nekog razloga sagnuti, čučnuti i slično ili pak da vas svojom težinom ne povlači unatrag.

Remenje ruksaka treba uvijek biti podešeno tako da kukovi nose većinu težine, rasterećujući ramena. Osim toga, poželjno je da ruksak ima bočne džepove kako bi vam lako bili dostupni određeni predmeti – npr. boca s vodom, grickalice, ručnik i slično a jako dobra stvar je i anatomski dizajniran ruksak koji ima okvir na stražnjoj strani. Takav ruksak se ne naslanja direktno na vaša leđa nego postoji određeni međuprostor te se tako smanjuje znojenje. Korisne osobine su još i nepromočiva navlaka u slučaju kiše te posebne „kopče“ na koje ćete pričvrstiti planinarske štapove kada ih ne koristite kako bi imali slobodne ruke. Za višednevne ture potrebno je nabaviti i veći ruksak – od 70 litara i više, ovisno o potrebama jer vam za duže izlete, sasvim logično, treba i više opreme koju treba negdje smjestiti.

Što se samog pakiranja opreme unutar ruksaka tiče, poželjno je da se na dno stavljaju predmeti koje koristite najrjeđe(npr. vreća za spavanje), u sredinu teža oprema radi uspravnijeg držanja i lakšeg nošenja tereta a na vrh ide lakša oprema koju ćete češće koristiti te vam je tako dostupnija čim otvorite ruksak. Neki ruksaci imaju i patent zatvarače na bočnim stranama ili čak pri dnu što često zna biti korisno ali u većini slučajeva nije nužno.

Planinarski štapovi

Planinarski štapovi su još jedan komad opreme koji spada u neizostavnu opremu iako ih neki planinari odbijaju koristiti, iz ovh ili onih razloga. Ukupno gledano, korisna su stvar jer pomažu pri penjanju tako da nam daju oslonac a isto tako olakšavaju i spuštanje jer služe kao „kočnica“ te daju stabilnost za vrijeme hodanja. Osim toga njihovim korištenjem rasterećujemo koljena i mišiće nogu jer se dio napora prebacuje na ruke. Najčešće su napravljeni od aluminija – takvi štapovi su relativno lagani i jeftini, stoga i najpopularniji ali postoje i varijante štapova od karbonskih materijala koji su izuzetno lagani ali dosta skuplji. Većina štapova su podesivi po dužini te se tako mogu lako prilagoditi visini planinara koji ih koristi ili se mogu sasvim sklopiti kako bi zauzimali što manje mjesta dok ih ne koristimo.

Što staviti u ruksak?

Ovisno o vrsti izleta/rute te trajanju istoga morat ćete odlučiti što ćete ponijeti sa sobom. Tu se otvara veliki prostor za raspravu jer neki planinari idu iz krajnosti u krajnost(minimalisti i oni koji su spremni na sve pa ruksak natrpaju svime i svačime) a kao što je rečeno prije, ključ je u uravnoteženom sadržaju ruksaka. Iako vam neke stvari neće biti potrebne na laganoj šetnji bez previše uspona, postoji određena oprema koju morate uvijek nositi sa sobom. To su svakako u prvom redu voda i hrana. Uvijek trebate nositi dovoljno vode, dvije litre bi trebalo biti dovoljno za dnevni izlet – naravno i ta stavka ovisi o vremenskim uvjetima – po ljeti vam možda zatreba i više, po zimi zasigurno manje. Preporučuje se izbjegavanje zaslađenih i gaziranih pića, sokova i slično. Generalno gledano, voda je najbolji izbor, iako ni izotonični napitci ne zaostaju ukoliko se pokaže potreba, kao i otopina Rehidromiksa(prašak za rehidraciju) za ekstremnije situacije(primjerice cjelodnevno hodanje po Diljskoj obilaznici, Premužićevoj stazi i slično gdje se radi relativno velika kilometraža u kratkom vremenskom razdoblju). U zimskim uvjetima dio vode trebamo zamijeniti čajem u termosici – još jedna stvar koju sam naučio na zimskom Zavižanu.

Nadalje, u svakom ruksaku treba se naći neka vrsta torbice za prvu pomoć koja sadrži ono osnovno za „zlu ne trebalo“ – flastere, tablete protiv bolova/paracetamol, zavoj, antiseptik, antibiotsku mast ili prašak, škarice, magnezij u vrećicama, astro folija itd. Ukoliko se ide u nedovoljno poznato područje i/ili s neiskusnim/samoprozvanim vodičem, bolje se osloniti na kartu u fizičkom obliku ili još bolje, koristiti navigacijom na mobilnom uređaju tipa OruxMaps i slično. Naravno, napunjen mobitel je još jedna neizostavna stavka u ruksaku(zbog određivanja gps koordinata u slučaju da se izgubimo plus novi mobiteli imaju ugrađen i digitalni kompas), a poželjna je i prijenosna baterija(powerbank). Ako noćimo u planinarskom domu, nikako ne smijemo zaboraviti planinarsku iskaznicu kako bismo mogli ostvariti popust na noćenje a zbog aktualne epidemiološke situacije iz higijenskih razloga vreća za spavanje je korisna a ponegdje i nužna i kad noćimo u domu, a ne samo na otvorenom ili u šatoru.

Još neke korisne stvari su vlažne maramice, toaletni papir, nož, grožđani šećer u obliku bombona, naglavna lampa, zviždaljka, zaštitna krema za sunčanje, balzam za usne a nije loše sa sobom nositi i pomoćno uže/zamku, sklopivu sjedalicu i kabanicu, ukoliko očekujemo kišu te vodootporne šibice, upaljač i slično – sve se to sitnice koje ne zauzimaju puno mjesta u ruksaku, nisu pretjerano teške a mogu nam dobro doći na izletu. Što se odjeće tiče, nužno je sa sobom nositi nešto za preobuku – minimalno jednu rezervnu majicu, a i čarape,flis i ostalo što bi nam moglo zatrebati u slučaju da se uznojimo/smočimo/uprljamo kako bi se mogli preodjenuti.

Što se tiče hrane, izbor je raznolik. Vjerojatno je najlakše osloniti na sendviče što većina planinara i radi. Konzerve su isto dobar odabir zbog toga što postoji veliki izbor za svačiji ukus i džep, praktički su nepokvarljive i pogodne za nošenje u ruksaku. Neki se oslanjaju na kuhanu hranu a mi Slavonci često i na mezu(kobasice i slično suho meso i ostalo). Voće je odličan izbor za kratke pauze, ponajprije banane. Dobro je imati i nešto od pribora za jelo, ponajprije žlicu uz već spomenuti nož kao i metalnu ili plastičnu šalicu. Korisne su i nekakve grickalice, suho voće, keksi i slično na lako dostupnom mjestu kojima se možemo poslužiti za vrijeme samog hodanja, dok sami obrok konzumiramo za vrijeme pauze.

Ovime bih završio tekst jer moja primarna namjera je učiniti ovo što razumljivijim i kraćim, ne zamarajući početnike s previše detalja i informacija nego samo istaknuti ono osnovno i najpotrebnije. Ukoliko imate pitanja i potrebne su vam dodatne informacije, moja je preporuka raspitati se kod iskusnijih planinara ili se poslužiti stručnom literaturom. Želim vam puno sreće i dobrog vremena u planinarskim pohodima!

 

Krešimir Gažo