Deset Diljevaca krenulo je u petak put Glavaša, početne točke uspona na najviši vrh Hrvatske, Sinjal na Dinari. Prespavali smo u noći na subotu u šatorima a rano ujutro smo krenuli na uspon. Kiša s jakim vjetrom nas je počela pratiti nekih pola sata prije vrha i nije prestala sve do povratka dolje preko skloništa “Drago Grubač”. Ukupno smo hodali nekih 9 sati s pauzama, pošto je većini grupe ovo bio prvi uspon na vrh Hrvatske ali svi su odradili bez problema i dokazali kako i unatoč teškim vremenskim uvjetima Diljevci mogu uspeti sve što si zacrtaju 
Plan za nedjelju uključivao je produženu turu po kanjonu Krupe od nekih 5-6 sati, no problemi s probušenim gumom na kombiju doveli su do toga da smo na stazu krenuli oko 11:30, otprilike sat i pol kasnije nego što smo planirali. Stoga smo se kraćom stazom spustili u kanjon, prošetali do slapa Veliki buk, te nastavili tik uz Krupu, sve do poznatog Kudinog mosta koji je prema legendi, prije mnogo godina sagradio Kuda iz obližnjeg sela Golubić kako bi došao do svoje ljubavi koja je živjela u selu s druge strane kanjona. Predivne boje okoliša, od vode i drveća do zelenih travnjaka i pjenušavih slapova jednostavno oduzimaju dah i pravo je čudo kako putem nismo sreli više posjetitelja ovog prekrasnog krajolika. Ipak, ni skraćena verzija staze nije umanjila ukupan dojam subotnjeg hodanja tako da smo se oduševljeni vratili u Seline i nastavili druženje uz roštilj.
Zadnji dan trodnevne ture zbog povratka kući nužno je bio kondicijski najlakši i vremenski najkraći ali zato tehnički najteži – čekale su nas čarobne ljepote Tulovih greda. Tulove grede splet su stijena do kojih se dolazi starom Majstorskim cestom koja je nekoć bila jedina poveznica Like i Dalmacije. Prema legendi, Tulove grede su prebivalište zle Crne kraljice kao i mjesto gdje se rađaju velebitske vile. Nismo sreli ništa od toga, iako su velebitske vile nevidljive pa je to možda bio razlog 
Osim te legende, to je mjesto gdje su se snimali filmovi o Winetouu. Nas je čekao uspon od nekih pola sata od parkirališta do amfiteatra a nakon toga je uslijedio tehnički zahtjevan dio staze do samog vrha na 1120 mnv. Zahtjevan zato što je potrebno pažljivo kretanje i uspinjanje po stijenama koristeći i ruke i noge te su svježe diplomirani školarci imali priliku pokazati teorijsko znanje u praksi(pravilo “tri točke” u penjanju). Uz Krešu na čelu koji je jedini ovdje bio prije te ovoga puta Peru na začelju u ulozi metle ostalih sedmero Diljevaca popeli su se na vrh s kojega puca fantastičan pogled na Obrovac, Jadran, Liku, Velebit i još puno toga. Srećom vrijeme nas je poslužilo, stijena je bila suha i uvjeti za penjanje gotovo idealni. S Tulovim gredama završili smo ovu turu i već putem kući na ručku u Rastokama počeli planirati neke nove ture i druženja za koja se nadamo kako će se ostvariti čim prije.
