Mjesec: rujan 2026.

PRENJ, 18.-20.09.2026.

U petak 18.09.2026. godine u 8 sati 13 članova PD Dilj gora uputilo se na izlet na Prenj, planinu u BiH. Putem im se pridružilo još 4 člana PD Dilj gora (3 iz Zagreba i 1 iz Ljubuškog) i 3 prijatelja planinara: 1 iz Sarajeva i 2 iz Posušja. Malo iza 15 sati stižemo na Rujište, polaznu točku za uspone na vrhove Prenja.

Rujište je popularno planinsko izletište oko 18 km sjeverno od Mostara, na nadmorsloj visini od 1.050 m, između planina Prenj i Velež. Posebnu vrijednost ovom području daje endemska vrsta bora, munika, poznata i kao „bosanski bor“. Osim što je izuzetno lijepa, munika je poznata i po blagotvornom djelovanju na respiratorni sistem.

Oko 16 sati krećemo sa Rujišta prema 6,5 km udaljenoj planinarskoj kući Adnan Krilić na Bijelim vodama na 1.450 m nadmorske visine. Praćeni laganom kišom do kuće stižemo oko 18 i 30.

Dolina Bijele vode leži u centralnom dijelu Prenja na nadmorskoj visini između 1.400 do 1.450 m. Dugačka je oko 3 km a široka od 1 do 1,5 km. Omeđena je vrhovima Sivadije sa istoka, Kamenicom sa zapada, sedlom Prijevorac sa sjevera a na jugu se otvara prema Rujištu. Dolina je bogata vegetacijom i od davnina je služila lokalnom stanovništvu za ispašu stoke. Ime je dobila po mnogobrojnim izvorima koji se nalaze na dnu doline (koji su ove godine svi presušili).

Planinarska kuća Adnan Krilić izgrađena je 1950. godine da bi, nakon što je u posljednje ratu uništena, obnovljena u periodu od 2007. do 2009. godine od strane Planinarsko-smučarskog društva „Prenj“ iz Mostara. Smještajni kapacitet je 30 ležaja na katu i još 10 ležaja u prizemlju.

U kući nas dočekuju Sejo i Almir iz Planinarsko-smučarskog društva „Prenj“ iz Mostara, koji će biti naši domaćini naredna dva dana. U ugodnom druženju provodimo vrijeme do večere koju su nam priredili naši domaćini te u „pristojno“ vrijeme odlazimo na spavanje.

U subotu ustajemo u 6 sati, doručkujemo i u 7 sati polazimo na turu: najviši vrh Prenja – Zelena glava (2.155 m) i susjedni nešto niži vrh – Otiš (2.096 m).

Planina Prenj se nalazi u centralnom dijelu dinarskog planinskog lanca na prostoru sjeverne Hercegovine. Prenj je po mnogima najljepša, najatraktivnija i najsurovija planina u Bosni i Hercegovini poznata i kao „Bosanskohercegovačka Himalaja“. Prenj leži u luku, sa sjeverozapada, rijeke Neretve od Glavatičeva kod Konjica do Bijelog polja kod Mostara, sa jugoistočne strane je omeđen planinskim masivima Veleža, Crvnja i Visočice. Okružuju ga prirodna i vještačka jezera: Boračko, Jablaničko, Grabovičko, Salakovac kao i rijeka Neretva, Ljuta, Neretvica, Bijela i Drežanka. U podnožju planine se nalaze tri grada: Konjic, Jablanica i Mostar. Na Prenju je 11 vrhova preko 2.000 m.

Markiranom stazom koja vodi livadama i kamenjarom, rijetkom šumom crnog bora i munike oko 10 sati stižemo u podnožje sedla između vrhova Zelena glava i Otiš. Slijedi nešto zahtjevniji uspon osiguran sajlama do sedla na 2.000 m nadmorske visine. Uspon na najviši vrh Prenja, Zelenu glavu, sa sedla vodi eksponiranim terenom koji traži maksimalnu koncentraciju. Na vrhu smo u 11 sati. Sa vrha se otvara spektakularan pogled na sve stane svijeta: dolinu Tisovice, greben Vjetrenih brda, na Lupoglav i dalje na Čvrsnicu, Vran, Vranicu, Bjelašnicu, Treskavicu, Maglić, Velež i Čabulju.

Nakon polusatnog odmora i uživanja u pogledima, spuštamo se na sedlo i penjemo na susjedni vrh Otiš sa koga se pruža najljepši pogled na Zelenu glavu. Sa Otiša se ponovo spuštamo na sedlo i krećemo ka planinarskoj kući na Bijelim vodama. Uživajući u svakom koraku i pogledu na predivno okruženje kojim smo se kretali, prije 17 sati stižemo do kuće. Slijedi druženje s novopridošlim planinarima, večera i zasluženi odmor.

U nedjelju u 8 sati spremni smo za polazak na Rujište gdje smo ostavili aute. Pozdravljamo se i zahvaljujemo našim domaćinima te nakon zajedničke fotografije ispred kuće, krećemo ka Rujištu. Prije povratka u Slav. Brod odlazimo do Blagaja u obilazak vrela Bune i Blagajske tekije. Vrelo Bune nalazi se desetak kilometara jugoistočno od Mostara, u blizini Blagaja, u podnožju strmih litica i među zelenilom dinarskog krša, i stvarno je fascinantan prizor. Rijeka Buna rađa se ispod 200 metara visoke stijene. Vrelo Bune jedno je od najizdašnijih krških izvora u Europi. Voda izbija iz pećine pod stijenom, tvoreći hladnu i bistru rijeku koja teče devet kilometara prije nego se ulije u Neretvu.

Tekija u Blagaju jedno je od najljepših i najduhovnijih mjesta u Hercegovini, smještena tik uz vrelo rijeke Bune, nadomak Mostara. Sagrađena je oko 1520. godine kao derviška tekija – mjesto molitve i duhovnog povlačenja – a svojom arhitekturom spaja osmanske, mediteranske i lokalne hercegovačke utjecaje, s prepoznatljivim baroknim detaljima. Bijela građevina priljubljena je uz visoku stijenu, baš pored tamne pećine iz koje izvire Buna, što stvara prizor koji oduzima dah.

Nakon obilaska tekije i vrela Bune ručamo u obližnje restoranu družeći se s patkama koje se brčkaju u hladnoj vodi Bune i čekaju da im bacimo pokoji zalogaj.

Oko 21 sat stižemo u Slav. Brod. Iza nas je novo planinarsko iskustvo, puno druženja, smijeha i dobrog raspoloženja.

Prenj nas je osvojio i siguran sam da ćemo mu se vratiti.

VODIČ: Goran Bašić

Trideset godina „Magdaleninog kružnog puta“

U proljeće 1996. godine, prije tri desetljeća, skupina planinara PD Dilj gora, Slavonski Brod boravila je u Nacionalnom parku Mljet. Prema pisanju Karla Franceška (Hrvatski planinar, 1998, br. 9, str. 241.) markirali su prvu planinarsku stazu na otoku, ispenjali su se na najviši vrh otoka Veli grad (514 m), speleološki orijentirali dvije špilje – Ostaševicu i Morvicu, te u druženju s domaćinima potaknuli osnivanje HPD Planika. Današnja generacija Diljevaca odlučila je organizirati društveni izlet na Mljet kako bi očuvali sjećanje na ovaj zanimljivi dio baštine našeg Društva. Tako je 44 planinara PD Dilj gora petak i subotu prvog vikenda u rujnu provela na Mljetu u planinarenju, druženju i upoznavanju prirodnih ljepota otoka, a izlet je simbolično nazvan „30 godina Magdaleninog puta“.

Prvi planinarski put na otoku Mljetu Diljevci su nazvali po liječnici opće medicine Magdaleni Nardelli Kovačić, Brođanki koja je cijeli svoj radni vijek provela radeći na tom otoku. Karlo Franceško o tome je pisao u Hrvatskom planinaru iz rujna 1998. godine, a dio glasi: “Markiranje kružnog puta dogovoreno je s Dalijom Matijević, dipl. biologom i stručnim voditeljem NP Mljet, a trasu je odredila dr. Magdalena Nardelli Kovačić, liječnica u zdravstvenoj ustanovi Mljet. Brodski planinari su bili oduševljeni vedrinom dr. Nardelli i njenim poznavanjem svakog koraka u prekrasnoj prirodi otoka pa su bojeći planinarske znakove ovu trasu prozvali ‘Magdalenin kružni put’ “. Tada su brodski planinari i tadašnja predsjednica dr. Blanka Sabolić Körmendy potaknuli i osnivanje prvog mljetskog planinarskog društva “Planika“ u čijem je vodstvu bila dr. Nardelli. Od 1996. godine brodski planinari u nekoliko navrata sudjeluju u markiranju i održavanju staza na otoku, a na poziv NP Mljet svake godine u proljeće sudjeluju i u programima volontiranja i čišćenju obale od nagomilanog otpada.

Prvi dan izleta bio je rezerviran upravo za hodanje po Magdaleninom putu – od Solina gdje smo bili smješteni, prema vrhu Montokuc pa prema vrhu Veliki Gradac, nakon čega je uslijedio spust preko Vrbovice i Polača te kružno natrag prema Solinama. Ovaj naziv za stazu ostao je poznat samo Diljevcima, jer ga danas na planinarskim i turističkim kartama otoka nema, kao niti na putokazima na stazi. U drugom dijelu dana, nakon okrjepe, nastavak obilaska uključivao je hodanje oko Velikog i Malog jezera te posjet otoku Sv. Marije na kojem se nalazi Benediktinski samostan iz 12. stoljeća. Vožnja električnim brodom i kupanje u Velikom jezeru u predvečerje zaključili su prekrasan dan i uklonili nakupljeni umor iz planinara.

Subotnja tura započela je u Babinom Polju, odakle smo krenuli lijepom stazom prema Velom gradu (514 m), najvišem vrhu otoka. Tijekom hodanja kroz gustu otočku vegetaciju posebno je zanimljiva bila priča o mungosima, koji su na Mljet dovedeni prije više od 100 godina kako bi se smanjio broj poskoka. Mungosi su se vrlo dobro prilagodili otoku i značajno utjecali na smanjenje populacije zmija, postavši s vremenom prepoznatljiv simbol mljetskog kraja kroz koji smo prolazili. Nakon povratka u Babino Polje i osvježenja, dio društva se odlučio za još malo hodanja prema Odisejevoj špilji. Ta je legendarna špilja visoko rangirana na listi svakog posjetitelja otoka – što zbog legende o Odiseju i nimfi Kalipso koja se uz nju veže, što zbog svoje atraktivnosti. Do špilje, čije je dno ispunjeno morem s morske strane vodi tunel dug oko 20 m, te se može uplivati ili ući manjim čamcem, a boja mora u špilji zbog igre svjetlosti je očaravajuća. Ostatak poslijepodneva bio je rezerviran za odmor i zajedničko druženje. Posebno nam je drago što nam se na večernjem druženju priključila i sama dr. Magdalena Nardelli Kovačić, koja i nakon umirovljenja živi na Mljetu, te smo ponovno osjetili onu istu vedrinu kojom je prije trideset godina zarazila brodske planinare.

Dva lijepa i sadržajna dana na Mljetu, uz puno prijeđenih kilometara, prekrasnih vidika, sunca, mora i zajedništva, prebrzo su prošla. Diljevci su napustili zeleni otok s čvrstim obećanjem – tradicija započeta 1996. godine nastavlja se i dalje, a čvrsta veza između slavonskog Dilja i dalmatinskog Mljeta čuvat će se i prenijeti na buduće generacije.

Siniša Damjančić