Kategorija: Izleti

Izlet : Martinje u Kutjevu, 10. studeni 2024.

Proslavu Martinja u Kutjevu i degustaciju odličnih vina koje u ovom kraju proizvode mnogi vrsni vinari , pohodili smo i ove godine.
Zajedno s prijateljima planinarima iz Kneževa BiH, koji su stigli u subotu pa prohodali Diljem i podružili se s nama u večernjim satima subote.
U nedjeljno jutro svi zajedno pokret tamo gdje uvijek rado dolazimo . Svake godine sve je više planinara i društava iz cijele Hrvatske, Srbije, a Bosna je ove godine bila iznimno zastupljena. Desetine društava iz svih krajeva.Mnoštvo na trgu , rijeke planinara koje se slijevaju iz svih pravaca , a trg Graševine vrvio je opremljenim hodačima od ranog jutra.
Tri staze kao i uvijek , za duge, srednje i kraće šetnje obroncima Krndije i nepreglednim vinogradima koji iako obrani i u jesenjim bojama, pružaju prekrasne vidike . Nas prilično ,pa smo tako bili zastupljeni na svim stazama.
Vinkomir , planinarska kuća Mlaka , Cugerland , pa opet svi na trg gdje je počinjao program. Šaljivi hvalospjevi vinu , blagoslov ovogodišnjeg”biskupa” , a onda tamburaši, pjesma i ples na prepunom trgu. Razdragani i veseli planinari , obilje štandova sa izvrsnim vinima, ostali posjetitelji koji vole dobru kapljicu i štimung na trgu i veselje je potrajalo sigurno do dugo u noć.
No mi smo oko pet , jer davno je bilo devet ujutro 😅, puni dojmova , pomalo promrzli i umorni , promukli, ali i naravno trijezni 😆🤗krenuli putem Broda.
Martinje u Kutjevu , malo hodanja , tradicija, susreti prijatelja , pozivi na pohode i udri brigu na veselje, dobra kapljica, štimung, ma doživljaj.
Da , a vozači na žalost , voda , i pokoji sok , ima i toga u Kutjevu 😉😆😅.
Do godine , in vino veritas.😉
J.Janković

Izlet: Tuhobić – Kamenjak – Bitoraj, 8.-10. studeni 2024.

Iza nas je još jedan fenomenalan izlet u režiji vodiča Josipa Krešića, koji nas je poveo strmim stazama vrhova Tuhobić, Mali i Veliki Kamenjak te Bitoraj. U petak 8.11. krenuli smo put Gorskog Kotara točnije u mjesto Vrata blizu Fužina gdje nam je bila bazna točka za naše uspone. Bili smo smješteni u prostranim drvenim kućicama na klasično grijanje što nas je dodatno uvelo u zimski ugođaj i temperature u gorju. Unatoč mrazu u jutarnjim satima dani su bili bez magle i vrlo sunčani. Subotu smo proveli penjući se na vrhove Tuhobić te Mali i Veliki Kamenjak dok je nedjelja bila rezervirana za uspon na vrh Bitoraj te ručak u Planinarskom centru Petehovac te povratak.

 

Jesen na Dilju: Svetište Grabovac – šuma Gardun, 27. listopada 2024.

Na poziv naših dragih prijatelja PD Tikvica iz Županje koji svake godine organiziraju pohod Jesen na Dilju , stigli smo u velikom broju na svetište Grabovac.
Kako je i red prvo smo počašćeni tradicionalnim doručkom.
Krenuli smo u već toplo jesenje jutro poznatim stazama Garduna.
Nas stotinjak svih uzrasta ne predugu stazu savladali smo uz ugodne razgovore , šale, poglede u sad već debele naslage lišća iz kojih izviruje još poneka gljiva.
Lagana šetnja uz kratke odmore više zbog reda nego umora i eto nas kružnom stazom opet na Grabovcu.
Čekali su nas, odličan čobanac i kolači .
Domaćini su se potrudili i hvala im na tome , a mi smo se uz ugodne razgovore , pjesmu i zahvalu na svemu siti i zadovoljni podružili te priveli kraju ovaj prekrasan jesenji dan onako kako najviše volimo .
U prirodi, aktivnosti, društvu i zadovoljstvu.

Pohod slavonskim planinama, 3. ciklus, 2. dionica: Babja i Požeška gora, od Strmca do Orljave

Pohod slavonskim planinama je osmišljen i promoviran s dnevnikom SPP-a iz 2011. godine, kada Slavonski planinarski put postaje neprekinuta obilaznica slavonskim gorskim prstenom, duga oko 290 km. Obilaznicom upravlja PU Slavonski planinari (ranije Slavonski planinarski savez), koja je i organizator Pohoda u suradnji s lokalnim Društvima, održavateljima uključenih planinarskih putova.
Zbog dužine i linijskog karaktera, prosječni planinari su se rijetko odlučivali za obilazak SPP-a. Ideja Pohoda je da se u pet dvodnevnih dionica obiđe cijela trasa Slavonskog planinarskog puta uz logističku potporu organizatora i tako potakne “živost” obilaznice. Logistika podrazumijeva prijevoz rezervne prtljage (presvlaka, voda, hrana i sl) između odmorišta i mjesta za noćenje pa se na hodanje nosi samo ruksak s dnevnim potrebama. U to je svakako uključeno i prebacivanje vozača (vozila) s polazne na završnu točku. Pohodi su održavani jednom godišnje, u svibnju, pa je ciklus trajao 5 godina. Tako su realizirana 2 ciklusa pa je nastupilo vrijeme pandemije pa još malo unutarnjih problema organizatora.
Nakon duže pauze, ove godine je započeo 3. ciklus “Pohoda slavonskim planinama” prema izmijenjenim pravilima ali uglavnom prema već tradicionalnom programu. Glavna novost je u tome što se dionice Pohoda hodaju dva puta godišnje: u svibnju (3. vikend) i u listopadu (2. vikend) uz moguće korekcije. Svih pet dionica se tako prođe u dvije i pol godine. Novi ciklus kreće u prvom sljedećem terminu istom dinamikom, odnosno 3. ciklus završava u svibnju 2026. a 4. ciklus počinje u listopadu iste godine. Tako ciklusi kreću u svibnju i listopadu naizmjenično. Polasci ciklusa su do sada bili uvijek na KT-1 i dalje redom no razmišlja se i o drugačijim rješenjima, kako bi se dionice mogle doživjeti u različito godišnje doba.
Poslije šireg, informativnog uvoda, osvrnimo se na realiziranu drugu dionicu trećeg ciklusa: Babjom i Požeškom gorom od pl. kuće Strmac do Orljave, 12. i 13. listopada 2024.
Dok su još tekle prijave i pripreme, prognoza nije baš bila najbolja. Kuglica vremenskog ruleta se ipak zaustavila na “idealno jesensko”. Grupa nije velika ali ujednačena kondicijski i dobro raspoložena. Ukupno 15 hodača i jedan pas. Neki nisu bili oba dana.
Okupljanje kod pl. doma Strmac, (KT-7 SPP) doručak na stolu, čaj ili kava – po izboru ili oboje. Hvala Branki i HPD Strmac. Oko kuće je užurbano, domaća ekipa se okuplja za prikupljanje drva za ogrjev. Hodnja kreće s malim kašnjenjem ali prvog dana nema tako puno hodnje pa nije problem za dana stići do pl. kuće Bajin kijer u Zakorenju. Prvi odmor na posebnom mjestu, kod kule Gračanica (KT-8 SPP). Prošlogodišnja oluja je poharala dobar dio okolne šume a posljedice dominiraju na sve strane, naročito prema zapadu. Ipak, u svakom zlu je bar nešto dobroga: otvoreni su prekrasni vidici već od bosanskih planina preko Save, cijelog Psunja, zapadnog Papuka i dalje prema središnjem Papuku. Preporuka svima da posjete ovo divno mjesto prije nego se podigne vegetacija i zakloni obzor. Kula Gračanica i priča o ulozi HPD Strmac u njenoj obnovi je također nešto posebno.
Slijedio je nastavak prema vrhu Babje gore – Kapavcu na 618 m, (KT-9 SPP). Na tom dijelu je šuma bila baš jako, strašno, uništena. Do nedavno se po trasi SPP-a nikako nije moglo proći. Velike bukve i hrastovi, slomljeni ili izvaljeni iz korijena prekrivali su cijelo područje. Od ljeta su šumari napravili puno posla i sad se do Kapavca dolazi bez problema. Problem je samo poslije kiše jer je na svim putevima dosta zemlje i blata s kotača mehanizacije. Pogled u daljinu je nikad bolji, neviđen, ali čim se spusti niže jako tužno… velike praznine, izvaljeni panjevi i trupci pripremljeni za otpremu na sve strane. Na samom vrhu je dominirao veliki hrast, kojeg više nema. Na njemu je bila kutija s pečatom no pao je baš na tu stranu i doslovno zdrobio kutiju. Ona još uvijek tamo stoji, kraj starog stola koji je ostao čitav. S Kapavca još malo grebenom prema istoku pa spust prema Zakorenju.
Prvi dan je radno završio kod pl. kuće Bajin kijer, HPD Sokolovac, Požega, sekcija Zakorenje. Domaćin Slavko je pripremio sve što trebamo no nije nas mogao dočekati zbog drugih obaveza. Pojeli smo odličan čobanac i malo se podružili a u međuvremenu su vozači prebačeni po aute na Strmac. Veći dio grupe činili su Diljevci pa su odlučili otići kući, u Sl. Brod na noćenje i doći ujutro. Ostali su noć proveli po želji: u pl. kući, šatoru na livadi pored ili u Požegi. Podatak s aplikacije Strava za prvi dan: 9h, 25,5 km, visinska razlika 1442 m.
Ujutro nas dolazi pozdraviti Slavko, vlasnik i domaćin kuće. Zapričali se, neke od nas nije dugo vidio a neke tek upoznao… vrijeme leti i malo smo kasnili na susret s Diljevcima, dogovoren na okretištu Piljana. Odatle kreće uspon na Maksimov hrast, baš strm i vjerojatno najnaporniji na cijelom SPP-u. Gore, na vrhu Maksimov hrast (KT-10 SPP) je smješten visok rešetkasti stup s telekomunikacijskim antenama a pored njega stara zidana geodetska piramida. Baš kao i na Brezovom polju, i ova je bila oštećene zubom vremena pa je dio vrha skinut a ostatak ožbukan.
Ovdje šume još nešto ima ali je znatno prorijeđena prema sjeverozapadu pa se može vidjeti dobar dio središnjeg i zapadnog Papuka, Babja gora i Psunj iza nje. U nastavku hodnje nije bilo problema, devastacija nema tako puno i mogu se obići a teren se smiruje pa nije problem pružiti korak.
Susret s logistikom kod Crkvenih Vrhovaca i odmor pa dalje prema Klikunu. Putem srećemo brojne tragače za gljivama. Različite su sreće ali rijetko da su im košare bile sasvim prazne. Klikun (KT-11 SPP) je izletište na brdu iznad velikog kompleksa vinograda. Ovdje završava križni put, s početkom u Požeškoj Koprivnici, pa je postavljeno veliko drveno raspelo a za dva masivna stola s klupama ima dosta mjesta za odmor. Pogled puca preko vinograda prema Dilj gori. Ranije je ovdje bila info ploča o izvjesnoj madame Clicquot i njenim zaslugama. Bila je vlasnica velikih vinograda u Francuskoj a u Pleternicu je dolazila radi nabavke bačava za barrique od cijenjenog hrasta lužnjaka. Dolazeći po te bačve, poklonila ovom kraju sadnice vinskih sorti iz kojih je kasnije nastala poznata sorta „Klikun“ (vino zelenkaste boje).
Marijan, koji je turno prehodao cijeli SPP ovog ljeta, na Klikunu nam je priredio iznenađenje – dogovorio je da nam se pridruži Slaven Firinger, unuk znamenitog Kamila Firingera. Bilo je to pravo iznenađenje i lijep dodatak pri kraju druge dionice trećeg ciklusa Pohoda slavonskim planinama. Kamilo je bio pokretač planinarstva u Osijeku (HPD Jankovac) i Slavoniji, inicijator osnivanja prve planinarske obilaznice u Hrvatskoj – Slavonskog planinarskog puta davne 1957. godine (tada pod nazivom Slavonska planinarska i skijaška transverzala). Bilo je zanimljivo od Slavena čuti nešto o njegovom neobičnom životnom putu, iz perspektive obiteljske predaje.
Silaskom u Požešku Koprivnicu smo završili drugu dionicu. Zaključili smo da nema smisla “tabanati” još par kilometara asfaltom baš do mosta na Orljavi, formalnom kraju ove dionice. Preostalo je još samo odraditi prebacivanje vozila i pozdraviti se. Podatak s aplikacije Strava za drugi dan: 8h40 min, 23,6 km, visinska razlika 1101 m.
Hodali: Siniša, Dušan, Dobrila, Dubravka, Josip, Martina, Željko, Danijela, Maja i Vanja – svi iz PD Dilj gora, Marijan iz PDS Velebit, Nenad iz POSK “PTT” Beograd, Danijela iz HPD Bilo, Stevo i Vesna iz HPD Bršljan-Jankovac. Organizacija i logistika: Daniel, Zvjezdana i Oto iz PU Slavonski planinari, veliko hvala Branki iz HPD Strmac i Slavku iz HPD Sokolovac- sekcija Zakorenje. Hvala i Slavenu na iznenađenju.
Pohod nastavljamo 3. dionicom – Dilj gora, od Orljave (Bučja) do Borovika – 17. i 18. svibnja 2025.

Izlet: Bučijada, 5. listopada 2024.

U subotu ranim jutrom četdesetak seniora i žireva,
krenulo je na godišnji izlet koji se organizira tradicionalno za sve aktivne članove, a financira ga društvo. Ove smo godine odlučili upoznati okolicu Ivanić grada te poslije hodanja posjetiti bučijadu u samom gradu.
Graberje Ivaničko , selo u blizini Ivanić grada i izvrsni domaćini dočekali su nas naravno kako je i red , planinarskim doručkom .
Namaza raznih vrsta , čaja i kave u izobilju.
Vrijeme nije obećavalo ali nam se ipak smilovalo pa smo odradili i kraću i dužu stazu malo blatni ali suhi , a po povratku šta drugo nego opet uživanje u finim delicijama domaćina.
Bilo je tu tradicionalnog graha, odlične slane bučnice, kolača svih vrsta , pa ako smo i izgubili koju kaloriju na stazi domaćini su se pobrinuli da ih ubrzo vratimo.
Željeli smo još posjetiti poznatu bučijadu pa smo se zahvalili domaćinima i krenuli put Ivanić grada.
A tamo festival bundeva svih vrsta , oblika i boja .
Proizvoda od istih, ulja, krema , brašna , kolača i čega sve ne, nebrojeno štandova svega i svačega.
Sajam na kojem buće iliti kako mi kažemo bundeve imaju glavnu ulogu , a koji je svojom veličinom i raznovrsnošću ponude za svaku pohvalu.
Obišli smo okolicu grada ,posjetili sajam , kušali izvrsne delicije , ponešto i kupili i u predvečerje krenuli put Broda.
Subota je bila bogata doživljajima , a kako su neki od nas planirali i nedjelju provesti aktivno na Dilju, rastali smo se po dolasku u Brod tek na kratko jer u nedjeljno jutro valjalo je krenuti na neke stare i poznate staze.

Izlet: Pag, 27.-29. rujan 2024.

Upravo da sam i stavio sve fotografije sudionika ovogodišnjeg “otočkog izleta” našeg društva(a bilo ih je preko nekoliko stotina), ne vjerujem kako bi bilo dovoljno da se dočara doživljaj možda našeg najkamenitijeg otoka.
Krenuli smo u petak oko 14 sati – pun autobus i dva automobila – i navečer stigli u kamp “Straško” u Novalji. Vremena je bilo tek da se smjestimo u kućice te za večeru i čašicu razgovora i pića. U subotu smo se očekivano probudili s kišom koja je srećom brzo prestala pa smo se uputili na “Life on Mars Trail”, poznatu planinarsku stazu po kojoj je Pag nadaleko poznat. Bilo je tu pauza za kupanje, najhrabriji, najvještiji i najopremljeniji okušali su se na ferati koja vodi iznad same morske površine a sve nas je impresionirala visoka kamena stijena Stogaj, koja služi kao sportsko penjalište. Kako smo zbog kiše na hodanje krenuli nešto kasnije nego je bilo planirano, kasnije smo i završili te nije bilo vremena za obilazak grada Paga u subotu navečer. Ipak, za kupanje i neizostavno druženje pronašlo se i više nego dovoljno vremena.
U nedjelju smo po planu odhodali uspon na najviši vrh Paga, Sveti Vid. Ni jaka bura koja je puhala gotovo cijeli dan nije nas omela da odradimo sve planirano na već četvrtom otočkom izletu(nakon Krka 2021., Cresa i Lošinja 2022. te Raba 2023. godine) i to sada već postaje lijepa tradicija. Po završetku hodanja ostalo je vremena za ručak i kratki obilazak grada Paga. Postojali su opravdani strahovi kako ćemo morati produžiti boravak na Pagu pošto je bura zaustavila trajekte i zatvorila Paški most, ali srećom vrijeme se smirilo i u nedjelju navečer oko 22:30 sretno smo se vratili u Brod, umorni ali zadovoljni i puni dojmova.
Posebne zahvale idu našim vodičima Josip Kresic i Siniša Damjancic kao i svima ostalima koji su pomogli na bilo koji način oko ovog izleta i omogućili nam još jedan vikend kojeg ćemo se rado prisjećati, pogotovo u hladnijim i kraćim danima koji su pred nama. Iduće godine, ako sve bude po planu, idemo na Dugi Otok, a onda dalje, sve južnije i južnije – u našem slučaju nikako tužnije, nego uvijek sretnije i veselije!

Izlet: Vranica, 21.-22. rujna 2024.

Vikend (21.-22.09.) su nam obilježile planine Vranica i Vlašić. Premda vrlo visoke u odnosu na naše slavonske, djelovale su tako pitomo; osunčane, obojane cvijećem i ukusnim plodovima rane jeseni.
Šarolika ekipa; nekoliko iskusnih planinara koji su već hodali obroncima Vranice i dobar broj onih kojima je ovo prvi „dvijetisućnjak“, i vodič bez kojeg su izleti u dragu nam Bosnu nezamislivi, Željko Marković.
Krenuli smo u ranu zoru, obavijeni maglom, u smjeru Travnika i Uskoplja, točnije sela Ždrimci gdje su nas dočekali lokalni vodiči Stipo i Ivan iz UP Raduša.
Zatim smo vozili makadamom još 12 km do planinarskog doma Radovina. Dom se nalazi na južnim obroncima planine Vranica na 1485 mnv. Od doma smo krenuli prema vrhovima. Magla se razišla i osim povremenog vjetra i prekrasnog pogleda, ništa nije odavalo da se krećemo u visinama iznad 2000 m. Sunce nas je grijalo i nismo mogli odoljeti dužim pauzama, sunčanju i uživanju u mirisima planine, druženju i čavrljanju s vodičima, i „okidanju“ bezbroj slika kojima, kao da smo htjeli na trenutak zaustaviti vrijeme.
Nakon našeg prvog vrha Devetaci koji se nalazi na 2004 mnv, ispenjali smo najviši vrh Vranice, Nadkrstac 2112 mnv, na kojem se nismo dugo zadržavali zbog vjetra. Zatim smo ispenjali vrh Krstac 2069 mnv odakle je najljepši pogled na Prokoško jezero, a u zavjetrini kleka i odlično mjesto za odmor i sunčanje. Odatle smo krenuli prema prijevoju Sarajevska vrata, i natrag prema domu.
U domu nas je čekala naložena peć i okrijepa; topla i ukusna teletina s povrćem, ispod saća. Lagano umorni, uz pjesmu smo jedno po jedno odlazili na odmor.
Nedjelja je bio dan za nešto kraću šetnju. Prvo smo na silasku zastali kod Ždrimačkog slapa poznatog još kao Crndolski slap, visok 25 metara, okružen raskošnim zelenilom. A nakon toga smo se odvezli do ništa manje lijepe planine Vlašić. „Prošetali“ smo do vidikovca na Galici i kapelice Gospe Snježne. Još jednom uživali u prekrasnom sunčanom danu i vidicima na okolne planine i doline. Uslijedio je odličan planinarski grah u pl. domu Erik Brandis, i put kući uz obećanje samima sebi; ovo se mora ponoviti!
Jasminka P.

Izlet: Triglav, 15.-18. kolovoza 2024.

Za početak, ovo će biti poduži tekst o izletu na Triglav i četiri dana Slovenije, ali smatram kako je nemoguće sažeti ovako sadržajan i dobar, gotovo savršen izlet u samo nekoliko rečenica. Srećom, za one koji ne vole čitati postoje fotografije.
Teško je čak i meni(koji već otprilike 5 godina – gotovo cijeli moj planinarski staž – pišem izvješća s izleta našeg društva i koji slovim za jednog od rječitijih u društvu, što nekad smatram blagoslovom a ponekad prokletstvom 😉) opisati ovaj izlet a da budem objektivan, pošto je ovo ipak službena stranica društva, a ne moj privatni profil. Još teže je izabrati 80 fotografija među stotinama onih koje su zabilježili mojih 15 kolegica i kolega s ovog izleta. A vjerojatno najteže je provesti ovih nekoliko dana nakon izleta kada je vrijeme za prebiranje dojmova, pamćenje svih onih dobrih detalja i situacija s izleta i svim dobrim i ugodnim trenucima ova četiri dana koje smo proveli u Sloveniji, jer loših nije bilo. Zato se iskreno nadam kako mi nitko neće zamjeriti nedostatak objektivnosti i višak emocija.
Krenuli smo iz Broda u četvrtak u 6 ujutro, u Zagrebu se kompletirali i krenuli u Sloveniju. U Bledu i Bohinju nas je dočekala gužva, pa smo tako s hodanjem počeli tek oko 14 sati, nakon što smo ostavili automobile kod Koče na Savici gdje je bilo predviđeno da noćimo sa subote na nedjelju pa krenemo kući. Prvi dan bio je stoga naporan, zbog dugačke vožnje a trebalo je savladati i visinsku razliku od nekih 1200 metara nadmorske visine. Zato i ne čudi kako smo stigavši u Vodnikov dom gdje smo noćili s četvrtka na petak svi relativno rano otišli na spavanje jer umor je ipak bio jači.
U petak smo ustali oko 6 i nakon sat vremena pripreme i doručka krenuli na glavni cilj našeg izleta, Triglav. Prvo je trebalo popeti dodatnih 600 metara do slijedećeg doma – Planika pod Triglavom, gdje smo napravili kraću pauzu, ostavili nepotrebne stvari, stavili kacige na glave i slušali Goranove savjete koji je našu nemalu kolonu od 16 Diljevki i Diljevaca rasporedio tako da su oni iskusniji kojima penjanje nije nepoznato mogli pomoći manje iskusnim kolegicama i kolegama u slučaju da dođe do problema. Srećom, a i zbog dobre pripremljenosti i koncentracije sve je prošlo u redu, tako da smo se uspjeli uspeti prvo na Mali Triglav a potom na mitski Veliki Triglav. Putem do vrha i na samom vrhu nepregledne grupe planinara koji su kao i mi iskoristili produženi vikend i lijepo vrijeme. Domaćini Slovenci, Hrvati, Bosanci, Nijemci, Austrijanci, Francuzi… Kao da smo na Babilonskoj kuli a ne najvišem vrhu Slovenije. Nakon kraćeg odmora i fotografiranja krenuli uslijedilo je spuštanje istim putem. I taj dio prošao je bez problema pa smo se vratili do Planike i uputili do našeg drugog prenoćišta, Koče na Doliču. Tako je završio drugi dan naše slovenske avanture.
U žestokom ritmu nastavili smo i u subotu. Opet buđenje u 6 i u 7 polazak preko prijevoja Hribarice put Triglavskih jezera. Ljepota jezera, njihove boje i oblici nisu nas mogli ostaviti ravnodušnima. Prošavši većinu jezera oko podneva došli smo do Koče pri Triglavskih jezeri gdje je bilo nužno odmoriti pošto nas je čekao tehnički možda i teži dio od uspona na Triglav – polazak do Crnog jezera i potom spust od otprilike 1000 metara preko Komarče. Komarča je dio staze sa sajlama i klinovima koji su nužni za sigurno spuštanje sa 1600 na 600 metara visine, staza se naglo i serpentinasto spušta, gubitak visine je više nego očit i na ovom dijelu razdvojili smo se u dvije grupe da si olakšamo spust. Bilo je straha kako će nam kiša koja je počela padati otežati spuštanje po kamenju i sipru, bilo je malo proklizavanja ali sve je prošlo bez padova i ozljeda, jer nas je Goran opet tako rasporedio da nas nekolicina iskusnijih pazimo na ostale. Naša oznaka društva povodom stogodišnjice – silueta planinara koji pruža ruku pomoći drugome planinaru – prošla mi je mislima nekoliko puta tijekom spusta niz Komarču i bilo mi je drago da sam jedan od Diljevaca. Oko 18 sati smo se spustili do našeg posljednjeg prenoćišta na ovom izletu, Koče na Savici gdje smo u četvrtak ostavili automobile. Time smo završili s planinarskom dijelom ali izlet je bio daleko od svog kraja. Bilo je potrebe za saniranjem žuljeva kod dvije kolegice – Goran je i to sredio uz moju pomoć, ali drugih ozljeda nije bilo. U domu smo imali dogovoren topli obrok u vidu bečkog odreska i pommesa, uz iznimku kolegice vegetarijanke, ali ni ona nije ostala gladna. Uslijedilo je kako je to i običaj posljednje večeri višednevih izleta, druženje do kasnih sati, jer smo znali da u nedjelju slijedi opuštajući dio izleta i kako nema potrebe za ranim ustajanjem.
U nedjelju smo ustali u 7, doručkovali i prošetali do slapa Savica koji se nalazi nedaleko doma gdje smo noćili i po kojem je dom i dobio ime. Slap Savica je izvor Save Bohinjke, koja sa Savom Dolinkom čini rijeku Savu koja teče i kraj našeg Broda. Nakon obilaska slapa, uslijedio je oproštaj s domaćinima i polazak prema Bledu, gdje smo se zadržali nekoliko sati u šetnji i na kavi. Tada je došlo vrijeme za pokret prema Brodu, još smo napravili kratku pauzu na Novoselcu gdje smo se svi pozdravili, uz obećanje i nadu kako se vidimo čim prije na nekome od izleta, u prvom redu na izletu na Pag koji nam slijedi krajem rujna. Tako je završila ova četverodnevna putešestvija po Sloveniji. Puni dojmova, posluženi dobrim vremenom i organizacijom, svi smo sretno stigli u Brod u nedjelju u poslijepodnevnim satima.
I na kraju zahvale. U prvom redu moram zahvaliti onome koji je najzaslužniji za izlet i bez kojega izleta ne bi ni bilo, mada on to vjerojatno ne bi nikada priznao. To je naš Goran Bašić, glavni vodič, stručnjak za Sloveniju i prije svega dobar čovjek koji je pazio na sve nas, sve savršeno organizirao i pobrinuo se za svaki detalj na izletu. Vjerojatno samo on dobro zna koliko je truda uložio u ovaj izlet, a mi to možemo samo pretpostavljati. Vodi naše izlete godinama sa istom strasti i nadam se kako će to raditi još jako dugo. Zatim hvala ostalim vodičima: Željku, Josipu i Peri koji su pomogli Goranu jer voditi tako veliku grupu po teškom terenu nije lako. Hvala ženskom dijelu koji je pokazao da su ravne nama dečkima i da ni po čemu nisu lošije, a u mnogočemu čak i bolje od nas – Jasmini, Vlasti, Katarini, Marini, Maji i Josipi, pogotovo Marini kojoj je ovo bio prvi izlet s nama jer je Brođanka sa zagrebačkom adresom ali savršeno se uklopila u naše društvo i obećala nam se pridružiti i na nekim budućim izletima. Hvala i velike čestitke Duletu koji je sve izgurao s nama iako bi nam po godinama mogao biti otac, a ni mi nismo dvadesetogodišnjaci. Hvala Nikoli, Delaču, Marku(također novome članu) i Tomi koji su pomagali drugima i bili dobro društvo. Bila su ovo možda i četiri najbolja dana otkako sam član društva. Nadam se kako i drugi dijele moje mišljenje.
Krešimir Gažo

Izlet: Krndija – Međa – Kapavac –Ružica grad- Orahovačko jezero, 11. kolovoza 2024.

Vruć dan vas tjera van, neke na vodu, a neke u brda i šumu. Današnjih 35 celzijevaca je devetero Diljevaca ovaj puta potjeralo u duboke krndijske šume gdje je uz malo vjetrića ipak lakše izdržati ove paklene vrućine. Laganih 10 km gore – dolje na relaciji prijevoj Međa – Kapavac (792 mnv) – Stari grad- Ružica grad – Orahovačko jezero – jezero Hercegovac za danas je bilo sasvim dovoljno. A u šumi svega obilja: kupine, drijenak, mjehurice, a po viđenom i jesen će biti bogata šipkom i kestenom. Svašta danas u toj šumi, pa čak i jedan bakreni krajcar Marije Terezije iz 1780. godine. I ako nećete u šumu zbog umirujuće tišine, razgibavanja mladih i starih kostiju, padova, smijeha i druženja, malo i kupanjca, krenite svakako, možda i vi pronađete koji krajcar i otpočnete svoju zbirku … nečega!
Sandra Kalmar