Za početak, ovo će biti poduži tekst o izletu na Triglav i četiri dana Slovenije, ali smatram kako je nemoguće sažeti ovako sadržajan i dobar, gotovo savršen izlet u samo nekoliko rečenica. Srećom, za one koji ne vole čitati postoje fotografije.
Teško je čak i meni(koji već otprilike 5 godina – gotovo cijeli moj planinarski staž – pišem izvješća s izleta našeg društva i koji slovim za jednog od rječitijih u društvu, što nekad smatram blagoslovom a ponekad prokletstvom 
) opisati ovaj izlet a da budem objektivan, pošto je ovo ipak službena stranica društva, a ne moj privatni profil. Još teže je izabrati 80 fotografija među stotinama onih koje su zabilježili mojih 15 kolegica i kolega s ovog izleta. A vjerojatno najteže je provesti ovih nekoliko dana nakon izleta kada je vrijeme za prebiranje dojmova, pamćenje svih onih dobrih detalja i situacija s izleta i svim dobrim i ugodnim trenucima ova četiri dana koje smo proveli u Sloveniji, jer loših nije bilo. Zato se iskreno nadam kako mi nitko neće zamjeriti nedostatak objektivnosti i višak emocija.
) opisati ovaj izlet a da budem objektivan, pošto je ovo ipak službena stranica društva, a ne moj privatni profil. Još teže je izabrati 80 fotografija među stotinama onih koje su zabilježili mojih 15 kolegica i kolega s ovog izleta. A vjerojatno najteže je provesti ovih nekoliko dana nakon izleta kada je vrijeme za prebiranje dojmova, pamćenje svih onih dobrih detalja i situacija s izleta i svim dobrim i ugodnim trenucima ova četiri dana koje smo proveli u Sloveniji, jer loših nije bilo. Zato se iskreno nadam kako mi nitko neće zamjeriti nedostatak objektivnosti i višak emocija.Krenuli smo iz Broda u četvrtak u 6 ujutro, u Zagrebu se kompletirali i krenuli u Sloveniju. U Bledu i Bohinju nas je dočekala gužva, pa smo tako s hodanjem počeli tek oko 14 sati, nakon što smo ostavili automobile kod Koče na Savici gdje je bilo predviđeno da noćimo sa subote na nedjelju pa krenemo kući. Prvi dan bio je stoga naporan, zbog dugačke vožnje a trebalo je savladati i visinsku razliku od nekih 1200 metara nadmorske visine. Zato i ne čudi kako smo stigavši u Vodnikov dom gdje smo noćili s četvrtka na petak svi relativno rano otišli na spavanje jer umor je ipak bio jači.
U petak smo ustali oko 6 i nakon sat vremena pripreme i doručka krenuli na glavni cilj našeg izleta, Triglav. Prvo je trebalo popeti dodatnih 600 metara do slijedećeg doma – Planika pod Triglavom, gdje smo napravili kraću pauzu, ostavili nepotrebne stvari, stavili kacige na glave i slušali Goranove savjete koji je našu nemalu kolonu od 16 Diljevki i Diljevaca rasporedio tako da su oni iskusniji kojima penjanje nije nepoznato mogli pomoći manje iskusnim kolegicama i kolegama u slučaju da dođe do problema. Srećom, a i zbog dobre pripremljenosti i koncentracije sve je prošlo u redu, tako da smo se uspjeli uspeti prvo na Mali Triglav a potom na mitski Veliki Triglav. Putem do vrha i na samom vrhu nepregledne grupe planinara koji su kao i mi iskoristili produženi vikend i lijepo vrijeme. Domaćini Slovenci, Hrvati, Bosanci, Nijemci, Austrijanci, Francuzi… Kao da smo na Babilonskoj kuli a ne najvišem vrhu Slovenije. Nakon kraćeg odmora i fotografiranja krenuli uslijedilo je spuštanje istim putem. I taj dio prošao je bez problema pa smo se vratili do Planike i uputili do našeg drugog prenoćišta, Koče na Doliču. Tako je završio drugi dan naše slovenske avanture.
U žestokom ritmu nastavili smo i u subotu. Opet buđenje u 6 i u 7 polazak preko prijevoja Hribarice put Triglavskih jezera. Ljepota jezera, njihove boje i oblici nisu nas mogli ostaviti ravnodušnima. Prošavši većinu jezera oko podneva došli smo do Koče pri Triglavskih jezeri gdje je bilo nužno odmoriti pošto nas je čekao tehnički možda i teži dio od uspona na Triglav – polazak do Crnog jezera i potom spust od otprilike 1000 metara preko Komarče. Komarča je dio staze sa sajlama i klinovima koji su nužni za sigurno spuštanje sa 1600 na 600 metara visine, staza se naglo i serpentinasto spušta, gubitak visine je više nego očit i na ovom dijelu razdvojili smo se u dvije grupe da si olakšamo spust. Bilo je straha kako će nam kiša koja je počela padati otežati spuštanje po kamenju i sipru, bilo je malo proklizavanja ali sve je prošlo bez padova i ozljeda, jer nas je Goran opet tako rasporedio da nas nekolicina iskusnijih pazimo na ostale. Naša oznaka društva povodom stogodišnjice – silueta planinara koji pruža ruku pomoći drugome planinaru – prošla mi je mislima nekoliko puta tijekom spusta niz Komarču i bilo mi je drago da sam jedan od Diljevaca. Oko 18 sati smo se spustili do našeg posljednjeg prenoćišta na ovom izletu, Koče na Savici gdje smo u četvrtak ostavili automobile. Time smo završili s planinarskom dijelom ali izlet je bio daleko od svog kraja. Bilo je potrebe za saniranjem žuljeva kod dvije kolegice – Goran je i to sredio uz moju pomoć, ali drugih ozljeda nije bilo. U domu smo imali dogovoren topli obrok u vidu bečkog odreska i pommesa, uz iznimku kolegice vegetarijanke, ali ni ona nije ostala gladna. Uslijedilo je kako je to i običaj posljednje večeri višednevih izleta, druženje do kasnih sati, jer smo znali da u nedjelju slijedi opuštajući dio izleta i kako nema potrebe za ranim ustajanjem.
U nedjelju smo ustali u 7, doručkovali i prošetali do slapa Savica koji se nalazi nedaleko doma gdje smo noćili i po kojem je dom i dobio ime. Slap Savica je izvor Save Bohinjke, koja sa Savom Dolinkom čini rijeku Savu koja teče i kraj našeg Broda. Nakon obilaska slapa, uslijedio je oproštaj s domaćinima i polazak prema Bledu, gdje smo se zadržali nekoliko sati u šetnji i na kavi. Tada je došlo vrijeme za pokret prema Brodu, još smo napravili kratku pauzu na Novoselcu gdje smo se svi pozdravili, uz obećanje i nadu kako se vidimo čim prije na nekome od izleta, u prvom redu na izletu na Pag koji nam slijedi krajem rujna. Tako je završila ova četverodnevna putešestvija po Sloveniji. Puni dojmova, posluženi dobrim vremenom i organizacijom, svi smo sretno stigli u Brod u nedjelju u poslijepodnevnim satima.
I na kraju zahvale. U prvom redu moram zahvaliti onome koji je najzaslužniji za izlet i bez kojega izleta ne bi ni bilo, mada on to vjerojatno ne bi nikada priznao. To je naš Goran Bašić, glavni vodič, stručnjak za Sloveniju i prije svega dobar čovjek koji je pazio na sve nas, sve savršeno organizirao i pobrinuo se za svaki detalj na izletu. Vjerojatno samo on dobro zna koliko je truda uložio u ovaj izlet, a mi to možemo samo pretpostavljati. Vodi naše izlete godinama sa istom strasti i nadam se kako će to raditi još jako dugo. Zatim hvala ostalim vodičima: Željku, Josipu i Peri koji su pomogli Goranu jer voditi tako veliku grupu po teškom terenu nije lako. Hvala ženskom dijelu koji je pokazao da su ravne nama dečkima i da ni po čemu nisu lošije, a u mnogočemu čak i bolje od nas – Jasmini, Vlasti, Katarini, Marini, Maji i Josipi, pogotovo Marini kojoj je ovo bio prvi izlet s nama jer je Brođanka sa zagrebačkom adresom ali savršeno se uklopila u naše društvo i obećala nam se pridružiti i na nekim budućim izletima. Hvala i velike čestitke Duletu koji je sve izgurao s nama iako bi nam po godinama mogao biti otac, a ni mi nismo dvadesetogodišnjaci. Hvala Nikoli, Delaču, Marku(također novome članu) i Tomi koji su pomagali drugima i bili dobro društvo. Bila su ovo možda i četiri najbolja dana otkako sam član društva. Nadam se kako i drugi dijele moje mišljenje.
Krešimir Gažo
