Evo što nam je Nikola Krešić napisao o usponu na vulkan Cotopaxi u Andama…
Nakon što smo tjedan dana guštali na Galapagosu, vraćamo se na kontinent s idejom penjanja na Cotopaxi ili Chimborazo. Kako je Galapagos na razini mora (a i išli smo na ronjenje što će reći u negativu), a ova oba vrha se nalaze na oko 6000 mnv, potrebne su nam visinske pripreme. Do sada sam uspješno ispenjao tri vrha preko 5800 mnv tako da slažem četverodnevne aklimatizacijske pripreme prije samog uspona – za prvi dan lagano po Quitu(glavni grad Ekvadora) jer je on sam na 2800 mnv, a drugi se penjemo na obližnje brdo (inače se može i žičarom, ali zbog remonta nije radila) na 4100 mnv. Ondje srećemo ekipu Ukrajinki koje su penjale oba ta vrha i kažu kako im je Chimborazo bio pretežak, a i njihov vodič veli da bi mogao biti prezahtjevan za nekoga tko nije baš iskusan (a 4 od nas 5 nisu baš iskusni) pa tu pada odluka da idemo na Cotopaxi. Treći dan ponovno imamo lakši zadatak – idemo u toplice Papallacta, gdje se pet sati kupamo u 15 raznih otvorenih bazena na 3300 mnv, a nakon toga slijedi dvosatna lagana rehabilitacijska šetnja od 200 mnv razlike uz potok. Četvrtog dana idemo na vulkan Quilotoa vulkan i odrađujemo krug oko kratera(16 km, oko pet sati hodanja, na 3700-3900 mnv a do vulkana imamo dva sata autom u jednom smjeru). Putem smo saznali da nam je zabranjeno krenuti u ponedeljak/sutradan za Cotopaxi jer upravo ponedjeljkom vrše dezinfekciju nacionalnog parka od corona-virusa (jedna od najglupljih mjera ikada) i taj dodatni dan koristimo da se prebacimo iz Quita u kolibu Tambopaxi u nacionalnom parku na 3900 mnv, odakle krećemo na uspon na vulkan Rumiñahui (4630 mnv, inače je zabranjeno, ali nema ni rendžera niti u kolibi podržavaju glupe zakone pa nas puštaju). Prilikom silaska nas hvata jaka kiša pa nam do vrha i nazad treba oko 7 sati i ukupno 20 km šetnje. Konačno, slijedećeg dana krećemo u 9 ujutro i idemo koliko je moguće automobilom(što je na oko 4400 mnv, 45min vožnje) odakle se sat vremena hoda do skloništa José Rivas, gdje se smještamo i ručamo. Poslije ručka oblačimo svu opremu i idemo na kratki tečaj hodanja s derezama (sat i pol) u vezu po troje (jedan vodič i dvoje nas) i tako dva puta i Oleg sam sa svojim vodičem, te vježbanje zaustavljanja cepinom prilikom pada pri usponu što je još važnije jer se često događa prilikom silaska. Slijedi sat vremena slobodno, večera i oko 6 sati na spavanje (tog jutra smo popili prvi Diamox (acetazolamid, za prevencije i smanjenje simptoma visinske bolesti te prije spavanja još jednu tabletu).
Ustajemo se u 23:20, oblačimo, doručkujemo(čaj od koke i krišku kruha s pekmezom) i krećemo penjati oko 00:15. Krećemo kao treća grupa od ukupno četiri, no putem prestižemo jednu od grupa. Sam uspon je zahtjevniji od očekivanog, posebno za Olega i on odmah zaostaje iza nas četvero sa svojim vodičem. Prvu pauzu radimo na 5100 mnv gdje stavljamo dereze i vežemo se u vez na po šest metara razmaka između pojedinca jer kreće hodanje po ledenjaku, a kako je u međuvremenu palo dosta novog snijega(padao je svakodnevno zadnjih deset dana) uvjeti su nam dosta teški. Hodamo s kratkim pauzama do 5400 mnv gdje je duža pauza za okrjepu i tada počinje najriskantniji dio uspona. Napuštamo standardnu rutu i po traverzi od otprilike 60% nagiba se prebacujemo na drugu stranu vulkana izbjegavajući pukotine u ledenjaku (na tom dijelu je od Sajkove ekipe njih 4 od 6 odustalo), a nakon toga nastavljamo do 5600 mnv gdje je slijedeća pauza. Odande do vrha slijedi još 250 mnv strmog uspona za koji nam je trebalo skoro tri sata jer smo skroz slomljeni te negdje oko 7:15 ujutro napokon stižemo na vrh. Oleg stiže nekih 45 minuta poslije nas, a od četiri grupe koje su krenule na vrh popele su se tri. Na vrhu se slikamo a nakon što smo dočekali Olega i poslikali se s njim krećemo dolje. Na vrhu je oko -5 ali sija sunce i nema vjetra pa je osjećaj vrlo ugodan. Ključno je što prije sići dok je još dovoljno hladno jer se s povećanjem temperature povećavaju i pukotine u ledenjaku pa je veća opasnost od lavina. Uglavnom za sat i 45 smo u domu, Oleg sat iza nas, jedemo i idemo u Banjos na odmor u jacuzziju.
Vrh Cotopaxi ispenjalo je četvero članova PD “Dilj-gora” – Nikola Krešić, Maja Stojčević, Martina i Josip Koropatnicki i “slobodnjak” Oleg.
Autor: Nikola Krešić
Tekst uredio i prilagodio: Krešimir Gažo
