Spakirani i vidno spremni, 28 članova PD Dilj gora krenulo je na četverodnevni izlet Cres-Mali Lošinj u petak, 28. listopada. Vesela karavana od tri kombija i jednog osobnog automobila otisnula se na put u 16 sati. Ugodna vožnja do prve postaje, otoka Krka, trajala je malo više od predviđenog, što zbog cestovnih gužvi, što zbog „krivo“ postavljenih putokaza. Domaćini na Krku, vrijedni i ljubazni ljudi, ugostili su nas u svom hostelu Kantun, a za umjetnički dio večeri pobrinuo se naš harmonikaš Kauk. Bilo je pjesme, slavonskih delicija, smijeha i kasnonoćnog lijeganja.
Sutradan, nakon doručka, karavana pojačana najmlađom planinarkom i njenim nosačima krenula je prema Cresu. Posjetili smo Centar za posjetitelje i oporavilište za bjeloglave supove Beli u mjestu Beli na sjevernom dijelu otoka Cresa. Stručno nas je osoblje upoznalo s radom Centra koji se bavi zaštitom tih ugroženih ptica i stvaranjem uvjeta za njihovo očuvanje. Prošli smo i kroz multimedijalni izložbeni postav o bjeloglavim supovima i životu stanovnika creske Tramuntane (sjeverni dio otoka Cresa). Put iz Belog nastavili smo Tramuntanom koja se razlikuje od ostatka otoka jer ju prekrivaju guste šume hrasta i kestena. Od ukupno sedam izgrađenih labirinata, mi smo prošli pokraj jednog. To je Vesnin labirint posvećen starohrvatskoj božici proljeća Vesni. Okušali smo se i u šetnji labirintom za koju kažu da je meditacija u pokretu. Zanimljivo je da Sis nije najviši vrh otoka. Najviši vrh Gorice (648 m) je oko 2 km sjevernije, ali nema uređenu stazu ni vidik. Staza prema Sisu je jednostavna. Hodali smo po hrptu uz
suhozid s prekrasnim pogledom na more i okolicu. Putem smo sreli mnoštvo ovaca, a jednog smo jelena natjerali u bijeg. Nismo bili crna ovca, već samo poveća skupina veselih planinara. Nakon spusta pao je dogovor da ćemo ići na plažu. Nekolicina hrabrih i nezimogroznih uskočila je u more koje je bilo na ugodnih 19°C. Osvježenje za tijelo, pomlađivanje za dušu. Nakon 9 km i 4 sata hodanja, prijavili smo se u Hi hostel u Velom Lošinju.
U nedjelju smo iz pravca Nerezina smjelo krenuli put Osoršćice. Gazeći planinskom stazom dugom 4,5 km kojom se prije 135 godina penjao i sam Rudolf Habsburg došli smo do crkve Sv. Nikole. Ovaj vrh pripada Svetim vrhovima Hrvatske. Odande se pružio prekrasan pogled na cresko – lošinjski arhipelag stvarajući čarobnu sliku na horizontu. Kroz krš i makiju nastavili smo do Televrine (588 m), najvišeg vrha Osoršćice. Naš put dalje vodio je hrptom planine prema PD Sv. Gaudent gdje nas je čekao ručak. Putem smo imali prekrasan pogled na Istru, Velebit, Unije, Krk, Cres… Domaćini su nas primili, ugostili, a mi zadovoljno zapjevali te nastavili kršem i kroz suhozide do Osora. Taj gradić dijeli i spaja Cres i Lošinj još od rimskoga doba kada se vjeruje da je prokopan mali kanal. Nakon 12 km staze i 6 sati hodanja, druženje smo nastavili u hostelu.
U ponedjeljak se od Velikog do Malog Lošinja zaputio polovičan broj planinara. Druga polovica se poput rakove djece rasula po Lošinju. Svatko u svojim gojzama krenuo je svojim tempom nekom svojom stazom. Planinari s više snage okupili su se oko našega predsjednika te krenuli prema Sv. Ivanu i prekrasnom panoranskom pogledu. Prateći put Lošinjskih kapetana stigli su i do plaže.
Nastavljajući put obalom obišli su nekoliko poznatih plaža. Nakon duge šetnje (17 km, 6 sati) slijedilo je opuštanje na hotelskom bazenu i sauni. Navečer, na terasi hostela, okupili smo se oko kvadratnoga stola u krug te uživali u razgovoru, smijehu, pjesmi i kapljici.
Zadnji dan putovanja, na putu prema kući, sišli smo s autoceste u Fužinama i prošli kroz Lič prema podnožju Viševice. Prijevozna sredstva ostavili smo kod Vagabundine kolibe. Dio puta morali smo prijeći cestom, a onda smo zagazili u bukovu šumu. Uspon je bio razmjerno strm s ponekim ravnim dijelom terena. Kada smo došli na vršnu livadu, pogled je pucao na sve četiri strane svijeta. I Velebit i Bjelolasicu i Risnjak i Učku! Sve smo ih vidjeli! Imali smo puno sreće jer nas je toplo i vedro vrijeme pratilo sve dane.
Silazak je zahtijevao pojačan oprez. Bilo je tu kotrljajućeg kamenja, šuškavog suhog lišća, skrivenih grana. Ručak nas je čekao u Vagabundinoj kolibi. Bio je to posebno ukusan obrok jer je spremljen s čistim užitkom zadovoljnog čovjeka kakav su dojam ostavili domaćini. Put prema kući prošao je bez većih cestovnih gužvi, ali po mraku i u magli. Do 22 sata svi su putnici sigurno stigli svojim kućama.
Bio je to izlet za pamćenje. Organizatori su odradili odličan posao. Bilo je mnoštvo sadržaja bez praznog hoda. Nitko se nije ozlijedio. Skupina je živjela kao jedan organizam pazeći jedni na druge i podržavajući se. Koliko je bilo lijepo najbolje govore osmijesi koji su redom stajali od uha do uha.
Ponovilo se!
Nikolina